Crno, crnije, najcrnije

Naravno, riječ je o kavi! Znam da bi se to moglo odnositi na štošta u životu, ali ovom prigodom samo ću o kavi. Koliko nam je ona važna i što sve poduzimamo da bismo do nje došli, moglo bi ispuniti stranice i stranice, mahom duhovitih zapažanja o tisućama godina staroj ovisnosti. U tome bi se rijetko našla ona druga strana, a i kava je ima, koja govori ne o sumnjama je li zdrava ili nije, već o bijedi onih koji rade na plantažama kave, grbe se i po 12 sati da bi raznorazni trgovci i nakupci uputili vreće zrnja prema konačnim odredištima i na svemu dobro zaradili. Kada istresete vrećicu kave i u njoj naiđete na malo zdravih zrna, na pogled loša, znajte da je nakupac to dobro naplatio, a vi preplatili!

Posebno je zastrašujuće da se za robovski rad na plantažama koriste u mnogim slučajevima djeca. Ponekad ih njihovi roditelji zbog neimaštine prodaju vlasnicima plantaža ili ih sami koriste za težak rad jer treba privređivati, a bijeda ne priznaje dobne granice. Svi koji mogu hodati i jesti, moraju raditi. Ta okrutna stvarnost zabilježena je u dokumentarcima, koji obilaze svijet, izazivaju zgražanje ali... Život ide dalje, raditi se mora, plantaže čekaju!

Ta priča ispričana je u dokumentarcu, jednom od nekoliko stotina prikazanih na upravo završenom MIPDOC-u koji se u ovo doba godine održava u Cannesu na francuskoj rivijeri. Tijekom dva dana, tisuće televizijskih djelatnika i producenata raznih vrsta nude svoje novije i najnovije proizvode. Dokumentarni filmovi su samo jedan od njihovih proizvoda, roba koja se više-manje uspješno plasira na tržištu. U velikoj konkurenciji treba se itekako potruditi dati nešto novo ili već viđeno pokazati na drugačiji način, kvalitetnije.

Mahom autorsku pažnju privlače problemi, teškoće, tragedije. Djeca u tome imaju posebno mjesto, tako i film o njihovu radu na plantažama kave. Nije da takvo što nismo vidjeli, ali uvijek se nekako nadamo da će se problem riješiti "sam od sebe" ako dovoljno često i dugo govorimo o njemu.

Nekako se zaboravlja da vlasnici plantaža ne gledaju dokumentarce, osim ako sami nisu u njima sudjelovali. Ne tako davno objavili smo film o malim beračima kakaovca. Djeca od sedam do 13 godina rade cijele dane, berući plod bez kojeg se barem za sada ne može zamisliti čokolada. Ta djeca nikada, ali baš nikada nisu okusila tu čokoladu!

I je li se što promjenilo? Za te mališane ništa, industrija i dalje treba što više i što kvalitetnijeg kakaovca! Brine li ih u kakvim se uvjetima do njega dolazi? Na papairu sigurno da, ali u stvarnosti... tko čita što je sve zapisano.

Potrošači su zadovoljni, nema nestašica i sve ide uobičajenim redom i ritmom. Tako je i s kavom.

Kada se mi kavopije bunimo? Kada porastu cijene! Kako netko može tako bezobzirno iskorištavati našu prijeku potrebu za K A V O M?!

Sama sam se nedavno našla u šoku kada sam na aerodromu platila "uobičajenu" kavu /duplu s mlijekom/ 32 kune! Je li to moguće? Nije to luksuzni restoran gdje mi konobar donosi kavu na posebnom pladnju s mnoštvom pripadajućih đakonija! Obična kava, na jednako takvom šanku, izazvala mi je crnilo pred očima koje ni jedan tlak ne bi mogao postići. Vuče li me to netko za nos? Da! Jer što drugo reći na takvu cijenu.

Istodobno u Zagrebu, u boljim kafićima, kavanama takva kava stoji 18 kuna! /U Cannesu je 2 eura/ Tko zna što je onda sve uračunato u aerodromsku kavu? Ona bijedna djeca s planataža sigurno ne dobivaju proviziju s aerodroma, a ni posebnu zaštitu, uplaćene školarine...

Metodom vlastite kože, neću tražiti objašnjenja, tko zna koliko tek ona stoje! Tješi me jedino da se još ne ide na redovita putovanja u svemir, koliko bi tek bila cijena šalice kave na lansirnim rampama? Možda dovoljna da i bez rakete stignete na odredište. Pa tko bi onda mogao reći da nas kava ne pokreće?

Ocijeni članak