Dallas, Texas

Dok čekam naručeni čaj, smrznuta u Dallasu, slutim da gospodin pored mene žudi za sugovornikom. Ispred njega magazin s naslovnicom Istina o ubojstvu Kennedya, nekoliko DVD-ova i profesionalni fotografski aparat. Znam, i prije no što progovori, da ima svoju istinu o ubojstvu JFK-a, i da bi ju rado podijelio.

Zove se Andrew, iz Toronta je, a atentat na 35. američkog predsjednika njegova je opsesija puna dva desetljeća. Zbog 50. obljetnice smrti Johna Kennedya uzeo je nekoliko dana godišnjeg odmora. Jeste li već bili na Dealey Plazi? Jeste li sreli Roberta Grodena i kupili njegov film?, pita ne očekujući odgovor, kao da je u misiji i poput Jehovina svjedoka mora zaustaviti određeni broj slučajnih prolaznika u jednom danu.

Smišljam strategiju bijega, no Andrew se ne predaje. Pokazuje s ponosom sinoć snimljene fotografije Billa i Gayle Newman, bračnog para koji se s dvoje djece zatekao tek nekoliko metara dalje od krimi scene na ulicama Dallasa 1963. Čili 70-godišnjaci, koji su u životu dali bezbroj intervjua lokalnim i nacionalnim medijima, i sami nisu sigurni je li atentat na Kennedya čin jednog čovjeka. Ali, za razliku od mog sugovornika, ne bave se previše teorijama zavjere. Pitam Andrewa bi li Amerika danas bila drugačija zemlja da predsjednik Kennedy nije ubijen, ali ta ga vrsta razgovora čini se ne zanima.

Kao da nisam ništa rekla, analizira fotografiju iz magazina na kojoj se vidi mutna slika muškarca u policijskoj uniformi pored neke ograde i komadić metala koji bi mogao biti puška. Vidite, ovu je fotografiju snimila gospođa koja se zatekla na Ulici Elm tog petka, zašto je ta fotografija skrivena?Tko je ovaj covjek? Tko je zapravo ispalio treći metak u predsjednika?

U Dallas dolazi puno ljudi poput Andrewa. Opsjednuti su Johnom Kennedyem. Njegovom smrti više no njegovim životom. Na Dealey Plazi vrijeme kao da je stalo. Skladište knjiga u kojem je radio Lee Harvey Oswald sada je muzej. Ispred muzeja ogroman red. Fotografiranje je zabranjeno. Ljudi strpljivo mile kroz dobro složenu priču o vremenu u kojem je Kennedy postao predsjednik.  Vrijeme šarma. Doručak kod Tiffanya i Audrey Hepburn. Psiho i Alfred Hitchock. Elvis. Jacqueline Kennedy. Vrijeme nade i opasnosti. Kennedyev govor u Berlinu, kulminacija Hladnog rata. Vrijeme nevinosti. Žute ruže za Jackie. Gomila okružuje predsjednički par koji je stigao u Dallas, a oni pružaju ruke onima koji se žele rukovati. Takvih je puno. Vrijeme mržnje. Na dan dolaska Kennedya u grad, mnoge su novine objavile plaćeni oglas skupine moćnih i bogatih Teksašana koji predsjedniku upućuju ciničnu dobrodošlicu. No, ništa nije nadrealno kao ubojičino gnijezdo u Muzeju.

Na šestom katu, kartonske kutije posložene onako kako ih je pronašla policija dvadesetak minuta nakon što je atentator ispalio tri hica u predsjednika. Gnijezdo pored kojeg je ubojica u brzini ostavio i smeđu papirnatu vrećicu s ostacima ručka. Prema policijskom i izvještaju Warrenove komisije, sagradio ga je skladištar, bivši marinac i neka vrsta revolucionara - Lee Harvey Oswald. Više od šezdeset posto Amerikanaca vjeruje kako je Oswlad imao pomagača ili nalogodavca za zločin.

Pogled na cestu kojom se u otvorenoj crnoj limuzini Lincoln vozio predsjednički par savršeno je čist sa šestog kata zgrade u Ulici Elm. Nemoguće je ne vratiti se pedeset godina unatrag pored tog prozora, nemoguće je ostati ravnodušan.

Na ulici, ispred Muzeja, pobornici teorija zavjere zainteresiranima objašnjavaju što se zapravo dogodilo u Dallasu tog petka kada je ubijen John Kennedy. Strpljivo vrte kompilacije snimki, usporavaju kadrove i znakovito pokazuju na rupe u priči. Za tumače misterije o ubojstvu predsjednika to je dobar biznis. Brzo izgube interes za slušatelje koji nisu voljni investirati u DVD-e i za desetak dolara saznati istinu o atentatu u Dallasu.

Ocijeni članak