HRT u najvećem azijskom slamu

U Indiji živi trećina svjetske sirotinje, a u tamošnjim slamovima gotovo 70 milijuna ljudi. Slamovi, prljava, nerazvijena, siromašna gradska naselja puna kriminala. Zbog jakog poduzetničkog duha, u najvećem azijskom slamu Dharavi, uvjerio se Dragan Nikolić, opstaje termin – ekonomija slama.

Dharavi  je osnovan još daleke 1882., tijekom britanske kolonijalne vlasti. Prvo su se ondje naseljavali siromašni seljaci, koji su dolazili u tadašnji Bombay. Uglavnom muslimani, iz najniže indijske kaste. Krajem 19. stoljeća slabo naseljeno ribarsko područje poharala je kuga, pa je polovina stanovništva umrla. U sljedećih gotovo 150 godina toliko je narastao da nikakvi buldožeri ne mogu danas samo tako krenuti rušiti ovaj indijski mikrokozmos (većina stanovnika su Hindusi, trećina muslimani - prva džamija izgrađena je 1887., prvi hinduistički hram 1913.).

Dharavi nazivamo - zemljom mogućnosti. Jer neobrazovani, koji dolaze sa sela u potrazi za poslom u gradu, dolaze ovdje jer im ovo mjesto daje priliku da zarade za sebe i obitelj
, pojašnjava Fahim Vora, jedan od poduzetnih mladih stanovnika slama, suvlasnik turističke agencije koja po uzoru na ture u brazilskim favelama vodi strane turiste kroz Dharavi. Među ostalim cilj je razbiti niz predrasuda o životu u slamu. Neke od tih turističkih agencija najveći dio svojih prihoda u konačnici ulažu u projekte u zajednici, učenje engleskog ili kompjutorsko opismenjavanje najmlađih.

Dharavi je mjesto gdje se nalazi više od 4900 proizvodnih pogona. 1039 samo u tekstilnoj industriji. Neki u industriji prerade kože ili lončarstvu, gdje ljudi izrađuju posuđe koje se ne prodaju u inozemstvu, nego u Indiji, dodaje Parvez Khan, 18-godišnji turistički vodič koji osvaja rečenicom kako je njegov jedini san brinuti se o svojoj višečlanoj obitelji jer je najstarije muško dijete.

Fascinantno zvuči, kroz obrte i proizvodne pogone u ovome slamu godišnje se obrne i do milijardu dolara! Tri četvrtine tog prihoda potječe iz industrije proizvoda od kože. Kožna galanterija proizvodena u prašini najpoznatijeg indijskog sluma izvozi se naime u Europu, Ameriku i na Bliski istok.

Dharavi ima mnogo mogućnosti za rast. Riječ je o nekadašnjem močvarnom području, koje je s vremenom izraslo u svojevrsni zlatni rudnik. Puno sam terenski proučavao ovdašnju industriju prerade kože. Većina tih proizvoda završava u velikim trgovačkim lancima. Mnogo Indijaca nije svjesno činjenice da Dharavi na taj način uvelike doprinosi ekonomskom rastu ne samo grada već i zemlje, napominje Balkrishna Bhosale, predstojnik najstarijeg odsjeka sociologije u Aziji, onoga na Sveučilištu Mumbai.

U Dharaviju, koji se trenutačno prostire na 217 hektara, danas živi oko milijun ljudi! Jedna trećina stanovnika su migranti, koji su pristigli iz drugih indijskih saveznih država ili sa sela, kako bi u ovdašnjim industrijama zaradili za prehranjivanje gladnih usta kod kuće. Rade bez socijalnog osiguranja, u teškim uvjetima (Dharavi je područje u kojemu radnička klasa Mumbaija može sebi priuštiti smještaj, u megalopolisu u kojemu su cijene nekretnina dostigle one londonske ili njujorške). Na kilometar kvadratni Dharavija načičkano je čak 570.000 duša! Među nastambama sklepanima od dasaka, kartona i lima, kao i u proizvodnim pogonima, nema potrebne infrastrukture – struje, vode, kanalizacije.

Sedamdeset posto smeća iz 22-milijunskog Mumbaija završava u Dharaviju. Ne bez razloga. Ondje, naime, u pravoj maloj industriji recikliranja radi oko četvrt milijuna ljudi! Pomalo nadrealno zvuči, ali u posebnom dijelu slama plastika se, primjerice, razvrstava prema kvaliteti i boji, zatim usitnjava, pere i suši, a potom odvozi na otapanje. Recikliranjem i obradom tuđeg otpada, reći će ovdašnji stanovnici, čuvaju Mumbai od širenja zaraznih bolesti.

Dharavi se nalazi u srcu najbogatijeg indijskog grada, poznatog po najskupljem zemljištu u Indiji. Ne čudi stoga što je odavno zapeo za oko krupnom kapitalu. Iako su vlasti kontroverznim masterplanom pokušale pretvoriti slam u modernu gradsku četvrt – s odgovarajućom kanalizacijom, primjerice – stanovnici su se usprotivili. Jer bili bi smješteni u skučene višekatnice, a i do tri četvrtine površine Dharavija zaposjela bi luksuzna gradnja. Prema tom planu svaka bi obitelj imala 33 metra kvadratnog životnog prostora. U neboderima visokima 400 i 200 metara, sačinjenima od brodskih kontejnera! S vlastitim vodoopskrbnim sustavom i pročistačem kao i odgovarajućom kanalizacijom.

Planovi o preuređenju Dharavija postoje još od 1940., ali uvijek je nedostajalo ili političke volje ili novca za krupne pomake (projekt koji bi preobrazio slam po uzoru na onaj u Hong Kongu, primjerice, 2010. težio je oko dvije milijarde i 200 milijuna dolara). Prepreka su i zamršeni vlasnički odnosi. Na tragu Gandijeve misli o zemljištu kao nasljeđu cijele zajednice, neke od tvrtki koje su radile na projektima preobrazbe Dharavija lukavo su predložile da trenutačni vlasnici zemljišta, indijska vlada najveći je među njima, svoja prava prenesu na posebnu neprofitnu zakladu koju bi vodili bivši vlasnici, stanovnici i predstavnici četvrti. Naravno, ne bez računice.

Moji prijatelji iz Dharavija sanjaju o stanu u luksuznoj četvrti, gdje žive neke od hollywoodskih zvijezda. I ja bih to volio, ispraća nas Parvez Khan, podvlačeći kako Dharavi nikad ne naziva slamom jer je to njegov dom (s obitelji živi u prostoriji od 13 četvornih metara), u kojemu zna svaku ulicu. Ponosno dodaje i kako su se u Dharaviju snimale neke od scena poznatog filma Milijunaš s ulice (neka od djece glumaca u tom filmu potječu odavde).

Kao kontrapunkt života u Dharaviju i činjenice da između 60 i 65 posto stanovnika Mumbaija živi u slamovima, u istom gradu nalazi se neboder vrijedan milijardu dolara. Antilia je ime nikad useljenog doma najbogatijeg Indijca Mukesha Ambanija. Nije u njega uselio zbog - loše karme. Za njega, suprugu, troje djece i majku 27 katova! Šesto članova posluge! Prvih šest katova za garažu, dva za teretanu. Indija, zemlja golemih društvenih kontrasta.

Ocijeni članak