San afroameričkih nobelovaca

I have a dream - jedan od najpoznatijih citata u povijesti SAD-a dobiva nova značenja.

Martin Luter King Jr. imao je san… Da će se crna i bijela djeca jednom držati za ruke kao sestre i braća. Tko bi slutio da će njegov san pola stoljeća poslije oživjeti krv žrtava neobjašnjive pucnjave ispred trgovačkog centra za skupa pristaša demokratske političarke Gabrielle Giffords u Arizoni?

No upravo je tako bilo na stadionu Sveučilišta Arizona u Tucsonu prošle srijede, prilikom govora prvog crnog američkog predsjednika pod motom Together We Thrive - zajedno naprijed. Tisuće ljudi toga su dana zaboravile na rasne, društvene i političke razlike da bi digle glas za budućnost bez nasilja.

Mi možemo bolje, rekao je predsjednik Barack Obama, treći afroamerički dobitnik Nobelove nagrade za mir. Prvi crni laureat u povijesti Dr. Ralph Bunche dobio ju je 1950. za posredovanje u Palestini, a 1964. najmlađi u povijesti Martin Luther King Jr. Taj baptistički svećenik, zaslužan za građanska prava američkih crnaca, rođen je 15. siječnja 1929. i njegov se dan slavi trećeg ponedjeljka u siječnju.

Ove godine još jedna koincidencija: dan prije umrla je u Lousiani najstarija Afro-amerikanka, 113-godišnja Mississippi Winn, posljednje poznato dijete američkih robova.

Danas američka djeca uče kroz igru o ljudima i događajima koji su zaslužili da se po njima zovu praznici iz simpatičnih priručnika poput A Kids Heart. Kad odrastu, odgojeni su tako da poštuju zakone i individualne slobode. A prema zakonima Arizone još uvijek mogu slobodno kupiti oružje bez prethodnog stručnog mišljenja psihijatra.

Tko zna što je imao u glavi Jared Lee Loughner da je pucao po mirnim sugrađanima ispred trgovačkog centra u Tucsonu tjedan prije 81. rođendana pokojnog Martina Luthera Kinga Jr. Tko zna što je imao u glavi njegov ubojica James Earl Ray u Memphisu u travnju 1968.? Povijest nema odgovore na takva pitanja. Ali odsad će siječanj biti mjesec dvostrukog sjećanja na njegov san.

Ja se pak uvijek sjećam posjeta njegovoj rodnoj kući i nedalekom muzeju The King Center u Atlanti prije dosta godina. Rijetko je gdje povijest bliska i jasna kao obična, razumna i poštena ljudska riječ. Vrlo sličan osjećaj prošle srijede u Tucsonu. Dok je more svečano ozbiljnih lica oko mene pjevalo himnu od riječi do riječi, činilo se da sam usred skupine koja želi zajedno sanjati novi američki san. Valjda nitko nije držao figu u džepu.