Vojska i sigurnost

Nekako potkraj svojeg bivanja u Bijeloj kući predsjednik Georga W. Bush izrekao je nadu da će doći do promjena u arapskome svijetu. Je li to netko napisao kao neobvezno predsjedniku ili je to bila njegova ideja, no događaji se posljednjeg mjeseca razvijaju tom brzinom da bi se nešto i moglo dogoditi. Protesti su otvoreni Tunisom, zatim je slijedio Alžir, pa Jemen te Egipat! Zajedničko svima njima je nezadovoljstvo onim što im se svakodnevno događa, ono što ih svakodnevno pritišće. Redom uzročno-posljedično ide: korupcija bez granica, nezaposlenost bez limita i sve veće cijene hrane koje nitko ne nadzire. Ono što im je zajedničko - sve te države vode čelnici koji su gotovo zaboravili dan kada su prvi put sjeli u predsjednički stolac. Najdalje su otišli Tunižani. Predsjednik Ben Ali pobjegao je pred navalom masa, a vlast se sada opasno ljulja u traženju čvršćeg uporišta. Kako odrediti tko su ti koji će ubuduće voditi i koji je to smjer?

Hoće li to baš biti demokracija zapadnoga tipa ili nešto drugo, nitko ne želi prognozirati. Trenutačno se bilježe događaji. Najveće demonstracije su u Egiptu. Nastavljaju se već nekoliko dana bez obzira na zabrane okupljanja. Od nedavno s njima je i Mohamed Elbaradei, svijetu znani nobelovac i biši čelnik UN-ove agencije za nadzor nuklearnih mogućnosti i namjera raznoraznih zemalja.

U akcijama snaga sigurnosti do sada je ubijeno osmero ljudi, ranjeno više od 100, uhićeno 1000 prosvjednika. Sve to nije zaustavilo Egipćane da nastave s okupljanjima. Najžešći prosvjedi i zahtjevi za promjenom bili su u Suezu.

Međutim, u ovome trenutku prosvjedi nisu toliko brojni, a ni tako razgranati da bi predstavljali pravu prijetnju predsjedniku, 82-godišnjem Hosniju Mubaraku. Ne postoji vodstvo novog pokreta za promjene.

Egipat ima oko 84 milijuna stanovnika, mnogi su izvan gradova i informacija. Oni ne znaju za Twitter ili Facebook, ali znaju da svakodnevno trpe neimaštinu. No tako je već desetljećima. Do njih ne dolaze ideje s prosvjeda u Kairu, Aleksandriji ili Suezu.

Znajući sve to i te kako dobro, vlast je povukla isprobani potez: prosvjede je proglasila prijetnjom sigurnosti i uputila na njih snage. Naime, izvanredno stanje uvedeno prije 30 godina nikada nije ukinuto i Mubarak se njime, kao i vojskom, služi prema vlastitoj procjeni.

Što u međuvremenu misle pripadnici Muslimanske braće, samo se nagađa. Naime, to je jedina skupina koja bi bila sposobna okupiti mase i time postati stvarna prijetnja Mubaraku.

Ne zaboravimo - Egipćane ove godine u rujnu očekuju predsjednički izbori. Analitičari tvrde da će ih obilježiti dvije stvari. S jedne strane to je interakcija vlasti, političkog islama i novog liberalnog pokreta naraslog iz srednje klase, a s druge su, tvrdi se, odnosi unutar samoga vrha, između vojske i snaga sigurnosti te moćnih iz kruga kapitala, egipatskoga gospodarstva.

Činjenica je da u ovome trenutku ni Mubarak ni sustav nisu slični tuniskome vrhu koji se tako spektakularno raspao i raspršio. Bjelodana je istina da mnogi u sadašnjem Egiptu imaju i te kakvog interesa zadržati Mubaraka na čelnom mjestu ili barem osigurati takav prijelaz do nove poželjne ličnosti, koja će biti prijateljski nastrojena i prema vojsci i krupnome kapitalu. Naime, mnogi imaju tu goleme investicije, nemali broj ih je sa Zapada.

Ono što može svima pobrkati račune jest da se u ovoj izbornoj godini izljevi narodnog bijesa pojačaju, a time učine neizvjesnim razdoblje nakon Mubaraka.

Vratimo se paraleli s Tunisom. Ondje je vojska ostala za sada po strani, možda se i neki drugi zapovjednici povedu za tim primjerom, svjesni da nitko kao vlastiti narod ne može iznenaditi.