Daytonski nesporazum

U gradu koji je za nas simbol kraja rata, malo je tko svjestan toga povijesnog značenja.

Zamislite da se neki konflikt između nekih dalekih zemalja čija imena jedva možete izgovoriti okončao ugovorom u nekoj zgradi u vašem gradu. Koliko bi njegovih stanovnika marilo ili uopće znalo za to? Ljudi su prirodno više zaokupljeni svojim životima i dnevnim problemima.

Upravo je tako i s Daytonom, u američkoj državi Ohio. Njegov spomen svakom čovjeku na našim prostorima odmah priziva u sjećanje mirovni sporazum između Franje Tuđmana, Slobodana Miloševića i Alije Izetbegovića u studenom 1995. Na njega podsjeća jedan kut jedne sobe u Međunarodnom muzeju mira  blizu glavne ulice u Downtownu.

Inače mio gradić, danas muku muči s padom standarda i porastom kriminala. Pljačke, oružani prepadi i maloljetnički delikti doslovce su svaki dan prve vijesti, kako vidim na lokalnoj televiziji WHIO-TV. Inače, razlog mojeg dolaska u Dayton je posjet jednom od najuspješnijih konvergentnih medijskih poslovnih sustava srednjeg Zapada - Cox Media Group.

Stariji kolege ondje dobro znaju sve o Richardu Hoolbrooku i njegovoj misiji na Balkanu. Mladi se uglavnom sjećaju kroz maglu da je predsjednik Bill Clinton prije petnaestak godina dao bombardirati neka mjesta na pola puta od onih koja danas bombardira predsjednik Barack Obama.

U svojem pak gradu, malo tko ode u slobodno vrijeme na hvale vrijedne događaje kojima je cilj ˝nadahnuti kulturu mira˝. Muzej redovito organizira susrete, predavanja, tematske izložbe i radionice u kojima se uči održivi razvitak ljudske rase, od vrtlarenja do svjetske diplomacije. To je trenutačno jedini muzej mira u SAD. Održava se volonterskim radom i dobrovoljnim prilozima, za razliku od 140 registriranih vojnih muzeja koji su najčešće na trošku poreznih obveznika.

Smješten u uskoj trokatnici, malen je i organiziran više oko ideja nego eksponata. Prostor je ovako podijeljen: Daytonska soba, Nuklearni rat, Mirovni kut, Dobitnici Nobelove nagrade za mir. Stalne su postavke: ˝Imate pravo na mir˝, ˝Molitva za mir˝, ˝Mir i sklad˝, ˝U miru s okolišem˝, ˝Daytonci i mir˝.

U ovoj posljednjoj je i postav naslovljen ˝Priča o mirovnim pregovorima u Daytonu 1995. koji su okončali rat u Bosni i Hercegovini˝. Ništa veliko – par fotografija i dokumenata, jedan crno-bijeli autorski video. Da nisam emotivno vezana, možda bih samo prošla pored njih. Koliko li posjetitelja i prođe? Pitam se koliko puta tako prođemo u neznanju pored mjesta od životne važnosti za neke druge ljude. No to je već filozofija.

U svijetu golih činjenica, zanimljiva je priča o samoj kući. Ona je fizički prenesena s drugog mjesta gdje je imala blizanku s kojom ju je povezivao hodnik u prizemlju. Vlasnici su bili doseljenici iz starog svijeta: Nijemac i Francuz. Oni su sporazumno darovali polovicu čuvši za ideju o osnivanju muzeja s plemenitom mirovnom misijom. Kao da je bila sudbinski predodređena za spomenik suživotu i miru među ljudima različitih nacija.