Teorija okrutnosti

Gospođa Roza bulji u prazno. Ravno prema mjestu gdje je prije deset dana ležao njezin pas, mješanac nalik na njemačkog ovčara. Promatramo je s druge strane ulice, snimatelj Dragan i ja, i ne možemo se odlučiti na tu profesionalnu beskrupuloznost, nijedno od nas dvoje, nemamo hrabrosti starici koja se ne sjeća, ili se trenutačno ničeg ne sjeća, gurnuti kameru u lice.

Galižancima nije drago što smo tu povodom pseće smrti. Malo prije, neka žena u samoposluzi vrlo je glasno, kako bismo čuli sve do blagajne gdje smo plaćali sendviče, vikala kako mora da postoje i neki ozbiljniji prijestupi u ovoj zemlji, zašto se ne bavimo trgovcima drogom, na primjer.

Ili obiteljskim nasilnicima. Ili ubojicama ljudi. Ili korupcijskim kriminalom. Kao da se te stvari međusobno isključuju, i postoji popis prioriteta po kojem smo dužni postupati. Kako nikad ne bismo stigli do nečeg tako bezazlenog i nisko rangiranog kao što su starica od devedeset godina i njezin pas, kojemu je netko petardom raznio pola glave. I nakon tako uspjele šale, dan prije Silvestrova odšetao dalje u noć, slaveći «svako dobro i mnogo zdravlja», prepustivši susjedima da očajnički telefoniraju veterinarskoj ambulanti, jer se od zavijanja teško ozlijeđene životinje nije dalo spavati.

Da je nona Roza bila uistinu «dobar štos», svjedoči nam i njezin sin. Od događaja je prošlo deset dana, a on se nakon nekoliko rečenica guši od plača, na što mi isključujemo svoju nesretnu kameru, i buljimo u izrazito svijetli tepih po kojemu nas je pustio da hodamo u cipelama.

I tako nekoliko puta. Starici su već neki duhoviti dečki, isti, ili pak posve drugi, bacali zmije u vrt, petarde kroz prozor u dnevnu sobu, lupali su joj noću po škurama, otvarali dvorišna vrata kako bi na ulicu istjerali i dražili dobroćudnog Miška kojemu  je, kako se naknadno ispostavilo rendgenskim snimanjem, nepoznati ljubitelj vatrenog oružja naklonjen gađanju «pokretnih meta» u jednom od ovakvih «noćnih pohoda» ispucao i dva metka iz zračne puške u glavu. Tako se naime zvao pas zbog kojeg smo tu,  Miško.

Rozin sin plače jer nije došao ranije, i pas je, prije nego što je uspavan, u agoniji proveo svoje posljednje poslijepodne i noć. Vjerojatno djelomično plače i stoga što zna da je nona Roza usamljena, i osjeća se pomalo krivim. On i sestra joj naizmjence dostavljaju hranu i lijekove,  ali vremena za druženje u standardnoj rutini dnevnih obaveza nema. Za socijalni život starice bio je uglavnom zadužen Miško, s kojim je često stajala na terasi pored visokog vrtnog zida, gdje su ih, kao svojevrsne maskote, fotografirali što amaterski, što agencijski fotografi. Dvojac je, naime, bilo teško izbjeći pri snimanju vinjeta Galižane: u srcu mjesta, na povišenom kamenom podestu, starica koja grli velikog umiljatog psa.

Okrutnost je uvijek strašno vidjeti na djelu. Ništa ne pomaže što bi ova konkretna okrutnost prema uvriježenim kriterijima spadala u «male», dok one «velike»  sadržavaju znatno više krvi, i to ljudske. Novinarima koji ovih dana, umjesto pred kućicom u Galižani, stoje pred naizgled bezazlenom zgradom u Slavonskom Brodu, iz koje su prekasno evakuirana nasmrt zlostavljana djeca, doista je znatno gore. No, Draganu i meni to ne pomaže. Mi namjerno, u sporazumnoj slabosti, čekamo kako bismo «zakasnili» snimiti staricu, sve dok nam ne okrene leđa.

Od okrutnosti se medijski djelatnici uglavnom brane tako što poput hrčaka upadnu u predvidljivo kolo pitanja «je li zakazala zajednica, ili institucije», nakon čega se ta krivnja u medijima prelijeva iz šupljeg u prazno, dok ne ispari, i ne zamijeni je neka nova vijest, u čijem naslovu obično stoji apsurdan pridjev «nezapamćen». Iako su sve vrste zlostavljanja i mučenja dosad isprobane, evidentirane i zapamćene.

Policija  već dva tjedna krstari Galižanom, nailazeći isključivo na šutnju. U centru mjesta od 1500 stanovnika, gdje su prozori na nasuprotnim kućama međusobno udaljeni oko dva metra, nitko ništa nije vidio, ni čuo. I to je vjerojatno točno.

Nekada isključivo talijansko selo je nakon egzodusa krajem 40-tih godina prošloga stoljeća doživjelo uobičajenu sudbinu političkim pritiskom ispražnjenih krajeva. Od tog prokletstva uništenih sudbina nisu ga uspjeli spasiti valovi doseljavanja ljudi najrazličitijih religija i nacija, koji su također odnekud bježali, ili su nešto tražili.  Premda međunacionalnih sukoba nema. Čak i u situacijama poput ove, koja bi mogla poslužiti kao idealan okidač za međusobne optužbe, nema ni nagovještaja netrpeljivosti. Riječ je o maloljetnim delinkventima, slažu se svi koji pristaju razgovarati o ovoj mučnoj temi; iste noći kada je ubijen pas, susjedu none Roze nepoznatim je eksplozivnim sredstvom proizveden omanji «krater» na kućnom krovu. U selu od tisuću i pol stanovnika, delinkventi ne mogu biti neka egzotična grupacija koja povremeno navrati iz njujorškog Bronxa. Oni su, prema svim zakonima vjerojatnosti, djeca čiji roditelji žive iza prvog ugla. Nitko ih ne poznaje, ili, ih, što je vjerojatnije, nitko ne želi poznavati.

Nema mržnje, ali nema ni međusobne komunikacije, nema prožimanja. Povremeno, čini se, nema ni suosjećanja. Primjer je to «suživota» protiv kakvog se refleksno, premda netaktično, pobunio premijer Zoran Milanović za pravoslavni Božić, umjesto «suživota» pozivajući na «zajednički život», i time se izlažući kritikama kako ne razumije značenje termina koje odbacuje, a još žešće reakcije prije nekoliko je godina proizvela izjava njemačke kancelarke  Angele Merkel, «multikulturalnost je propala, sasvim propala».

Upravo tu propalu multikulturalnost gledamo u Galižani, jednom od najstarijih mjesta u Istri, gdje srednjevjekovna gradska jezgra, devastirana i zapuštena,  služi kao privremeni smještaj onima koji još nisu uspjeli pobjeći nekamo na periferiju, gdje nije dobro nikoga podsjećati na prošlost. Jer, bolest none Roze je kolektivna bolest, njezino odbijanje da se sjeti gubitka svojega psa, za kojim je dan-dva ranije neutješno plakala, nije samo staračka amnezija, već i kolektivni zaborav u mjestu jedne razrušene kulture, koju nikad, barem u onom vidljivom, arhitekturi i infrastrukturi,  nije nadomjestila druga.

Dijalekt na kojemu na pitanja odgovara Rozina susjeda, također u poodmakloj životnoj dobi, je «istrioto», istriotski. Nastao je navodno iz srednjevjekovnog pučkog latinskog, govori se još isključivo u nekoliko istarskih gradića, i izumire. No, talijanska fraza «una cosa brutta», «ružna stvar», koju uznemirena gospođa ponavlja nekoliko puta, više je nego razumljiva.

No, u mediteranskim krajevima imidž je vrlo bitan. Tako se u dijelu lokalne javnosti javlja lagana zabrinutost kako perfidno zlostavljanje starice i psa, «una cosa brutta», dakle, može loše utjecati na – turizam. A turizam je ipak alfa i omega svega, zbog turizma smo spremni biti i ljubazni, i empatični, i poligloti, dakle onakvi kakvi nismo u stanju biti prema vlastitim susjedima.

«Ovdje piše da gospođa Roza bulji u prazno, a ti imaš samo kadar žene snimljene s leđa», kaže mi montažerka Katja. Bilo bi lijepo da mogu krivnju prebaciti na lijenog snimatelja, što je osnovni obrambeni refleks televizijskog novinarstva. «Stavi taj kadar s leđa», mrmljam. Da smo bili dovoljno brutalni,  snimili bi to staro, odsutno i samotno lice žene koja više nema memoriju, ali ipak nije zaboravljala u redovitim razmacima hraniti svojeg psa.  Da se vidi što ostane od turističke vinjete kada je pregazi «una cosa brutta».