Dvije prisege i tri Biblije za drugi mandat

Točno u podne u nedjelju 20. siječnja skromno i u krugu svoje ženske obitelji Barack Obama po drugi je puta preuzeo dužnost američkog predsjednika.

Prisegao je na obiteljskoj Bibliji. Bibliji koju je kao bračni miraz donijela njegova žena Michelle. Nekoć je pripadala njezinoj majci, a prije toga baki koja je bila prva crna direktorica knjižare u Institutu za Bibliju u Chicagu. Bilo je to zato da se ispuni slovo zakona - američki predsjednik priseže 20. siječnja. Svako kašnjenje moglo bi dovesti u sumnju legalnost njegova mandata.

Zakon ne govori o veličini proslave niti političkim porukama pobjednika. To je pitanje političkog menadžmenta. I stoga važno za svakog političara. I zato je Obama još jednom javno izgovorio 35 riječi prisege pred očima cijelog svijeta i stotinama tisuća onih koji su preplavili pet kilometara dugi zeleni pojas između Bijele kuće i Kongresa. Za tu je priliku izabrana druga Biblija. Ne više ona bakina. I ne jedna, nego dvije. I ne bilo koje dvije. Jedna u crvenom baršunu na kojoj je prisegnuo Ambraham Lincoln, a koju je iz Kongresne knjižnice Obama izvukao za prisegu u prvom mandatu, i druga osobna Biblija Martina Lutera Kinga.

Izbor Lincolnove i Kingove Biblije simbolizira dugi teški put kojim je američko društvo prolazilo na putu do priznavanja jednakosti svim ljudima bez obzira na rasu i spol: od Lincolnova ukidanja ropstva do Kingova pokreta za građanska prava. Bez toga ni Obama kao Afroamerikanac ne bi mogao postati američki predsjednik. A prije 50 godina i na drugom kraju istog washingtonskog zelenog pojasa Martin Luter King održao je povijesni politički govor Sanjao sam jedan san (...) o rasizmu, siromaštvu i militarizaciji američkog društva. Obama je personifikacija Kingova američkog sna. Ironično, ali baš je Obama najmanje od svih demokratskih predsjednika govorio o siromaštvu i rasizmu. Ali barem kroz simboliku Kingove Biblije zagovara istu filozofiju.

I Lincoln ima svoje mjesto u Obaminoj političkoj poruci. Ne zbog hollywoodskog filma. Obama se često pozivao na Lincolna. I postoje određene političke sličnosti. Lincoln je započeo drugi mandat kao pobjednik iz građanskog rata u vrijeme velikih podijela u američkom društvu. Amerika nije u ratu, ali zla krv među političkom elitom zaustavlja reforme u kriznim ekonomskim vremenima i po cijenu vlastite propasti. Lincolnove su dileme bile moralne, Obama se bori sa sitnim potkusurivanjima. I zato Lincolnova Biblija nosi simboličnu, ali poruku pomirenja i otvorenosti.

Biblija nije obavezna, ali svi su je američki predjsednici od Georga Washingtona na dalje prihvatili kao obavezni dio inaguracije. Neki su imali samo jednu, neki dvije, a G.W.Bush za vrijeme prisege držao ju je otvorenu na najdražoj mu poslanici.

Gotovo je nejvjerojatno da jedna tako duboko sekularna vlast kao što je američka poseže za kršćanskom religijom u trenutku preuzimanja predsjedničkih dužnosti. U Americi gdje se svakoga prosinca vode rasprave da li je politički korektno čestitati Božić ili je bolje neutralno zaželjti sretne praznike, čovjek bi za predsjedničku prisegu očekivao ustavni zakon ili Deklaraciju o nezavisnosti. Tradicija je unijela religijsku dimenziju u američku politiku. I nitko to ne dovodi u pitanje. Kako bi zapadno društvo gledalo da primjerice premijer Turske, koja je baš kao i Amerika sekularna zemlja većinskog muslimanskog stanovništva, priseže na Kuran, pitala je na jednoj presici moja turska kolegica?

Da je na izborima pobijedio Mitt Romney da li bi uz Bibliju bila i Knjiga Mormona. Ili ne bi bilo Biblije? To nećemo znati. To je Amerika.