Predizborno stanje

Kolegica iz redakcije, naš neprikosnoveni autoritet za poljoprivredu i ribarstvo, u jutarnju je smjenu došla s otečenim, ljubičastim i izobličenim okom. Jedva svladavamo krajnje neukusan poriv da je snimimo kamerom, kako bismo obogatili našu arhivu lažnom slikom žrtve nasilja.

Ječmenac. Banalna dijagnoza, vrlo televizični simptomi.

Geneza bolesti: u protekla je dva dana obišla ukupno pet tiskovnih konferencija što kandidata, što prikrivenih kandidata na lokalnim izborima. Bilo je deprimirajuće slušati kako ta osoba, inače oboružana najsloženijim znanjima o prirodnim procesima i ljudskim zakonima, pokušava iz gomile banalnih fraza formulirati suvislu vijest.

Kao što je prije toga bilo jednako deprimirajuće gledati kako po tko zna koji put oblači jaknu i kreće na teren, držeći u ruci nemušti papir na kojemu s jedva dva retka kandidati najavljuju svoje ukazanje.  Ne navodeći ni temu na koju taj dan neodložno moraju progovoriti Javnosti, a kamoli naznake vlastitih tek patentiranih ideja, kojima su pripravni unaprijediti život deprimirane zajednice.

Kolegicu, s bandažom preko pola glave, otpravljamo na kratkotrajno bolovanje. S jednim funkcionalnim okom nije osobito prikladna za služenje Najslobodnijem od svih društvenih uređenja. A i njezin izgled povratnika sa Sočanskog fronta mogao bi Kandidatima odaslati neprimjerenu poruku. Kampanja traje još četiri mjeseca i oruđe demokracije može malo otupjeti, ali se nipošto ne bi smjelo slomiti ovako neprimjereno rano.

Ukratko, moj je red da, umjesto da se bavim građanima koji nikako da izađu na kraj s misterijem kvartovskog kanalizacijskog sustava, zauzmem prestižno mjesto ključne karike u demokratskom procesu.

Kandidati se ponašaju vrlo neprirodno.
Daju nam da sjednemo.

U svibnju, kad zauzmu svoja mjesta u hranidbenom lancu političkog labirinta, više nam neće odgovarati ni na telefonske pozive. Trčat ćemo za njima posrćući preko nesaniranih rupa na upravo ceremonijalno otvorenim javnim parkinzima. Nabijeni u polukrug, gazeći jedni drugima po cipelama,  čekat ćemo da sjekiricom prerežu konopac kojim je šampanjska boca pričvršćena uz bok novih i perspektivnih brodova. 

Potom ćemo, gurajući ruke s mikrofonima - uvijek prekratke ruke - kroz rebra svojih supatnika iz konkurentskih medija, čekati da prikazanje završi famoznom Izjavom.

I da dođe vrijeme za neugodna pitanja o porijeklu (ne čovjeka, nego imovine). O nenamjenskom trošenju (novca, a ne resursa). O sukobu (ne ideja, nego interesa).

Ona istegnuta ruka, što viri ispred kordona snimatelja kao na neuspjeloj foto-montaži, tako da dečki s kamerama izgledaju kao da imaju više ekstremiteta nego indijska božica Kali, od neprirodnog se položaja počne brzo tresti.

Neminovno, ta se labilna ravnoteža odražava i na mikrofon. Što je zabrinjavajuće, jer kadar obično zahvaća, osim glave  uvaženog govornika, i grozd mikrofona pod njegovim vratom.

A novinar zamišlja finalni rezultat, na kojem je u dnu ekrana niz kruškolikih spužvi s prepoznatljivim grafičkim rješenjima medijskih kuća, od kojih se, eto, samo ona na kojoj je logo upravo njegove firme trese magnitudom Skoplja tisuću devetsto šezdeset i treće.

U predizbornom stanju pak, mikrofoni su na stolu, a mi sjedimo na stolcima. Mogli bismo i skinuti i odložiti jakne, ali to nitko ne čini. Odbijamo se prepustiti privremenoj udobnosti. Nismo bedasti. Ne damo se zavarati lažnim mirom predizbornog stanja.

Sjedimo pred Kandidatom koji nam redovito upropaštava ulične ankete, jer je od 200 000 stanovnika regije o njegovoj vladavini javno spremno govoriti otprilike dvoje. Ostali ispred objektiva bježe, i tjeraju nas rukom kao napasne muhe.

Razumljivo, najbrže bježi bulumenta onih iz njegove stranačke kaste, koji bi, ako prekrše kodeks stranačke stege, mogli izgubiti posao koji možda i ne obavljaju s optimalnim rezultatima.

No, bježe i svi ostali. Ili na temu Kandidatovih možebitnih mana okreću glave u položaj da im u kadru ostaje samo tjeme. Neupućen netko mogao bi steći dojam kako ga se poljoprivrednici boje više nego suše, a ribare da njegove promjene raspoloženja više brinu nego Aladinove prognoze i mjesečeve mijene.

Za što nema nikakvog objašnjenja. Jer riječ je o uglađenom gospodinu, i poliglotu. Upravo izgovara rečenicu: Naša regija je, dame i gospodo, svjetska oaza tolerancije. Ne europska, nego svjetska.

Izgovara to tako sugestivno, da čovjek mora osjetiti sažaljenje prema bijednim pokušajima Parižana  da demonstriraju toleranciju sa svojim 33 metra visokim minaretom u petom arondismanu. Nekako blijedi i divljenje prema stanovnicima njemačke pokrajine Rheinland – Pfalz, njih četiri milijuna, koji su za premijerku pokrajinske vlade upravo izabrali Malu Dreyer, majku troje djece oboljelu od multiple skleroze.

Kandidat, koji trenutačno djeluje iz sjene, i upravo nam ceremonijalno zahvaljuje na dolasku, prije nešto više od godinu dana je za novinara Glasa regije kojeg su, jer njegov građanski angažman nije odgovarao Kandidatovom svjetonazoru, upravo bili izbacili s posla, rekao:

Zoran Angeleski je jedno veliko ništa. S velikim 'N'.

Općenito, Kandidati raspolažu povlaštenom verzijom slobodom govora, koju su u svojem žargonu etimološki neispravno okrstili retorikom. Prije će biti da je riječ o svojevrsnoj pjesničkoj slobodi, kakvu, paradoksalno,  najveći svjetski pjesnici uopće nemaju, jer u protivnom legendarnog Mahmouda Darwisha, nakon javnih čitanja, u Izraelu ne bi nekoliko puta trpali što u zatvor, što u kućni pritvor.

Pjesnička sloboda Kandidata uključuje i beskrajno opušten odnos prema pravnom sustavu, posredno i pravdi.

Naime, na jednoj drugoj zgodnoj tiskovnoj konferenciji s još udobnijim stolcima, Protukandidat i odnedavno ljuti protivnik Kandidata govori o kriminalnim radnjama svojeg političkog oponenta, donedavnog stranačkog druga. Koji je, sudeći prema tvrdnjama Protukandidata, odavno trebao završiti u ustanovi zatvorenog tipa, s jednom kiblom na osam stanara.

Kandidatov Protukandidat, inače stup društva, ne obavlja građansku dužnost i suparnika ne prijavljuje DORH-u, jer, prema vlastitom priznanju,  ne vjeruje u pravni sustav države u kojoj je saborski zastupnik.

On svojim eventualnim saznanjima o razbojništvu trguje u svrhu vlastite promocije.

Ili možda očekuje da mi, brzi i krilati, istog časa umjesto njega u stampedu krenemo prema najbližoj policijskoj postaji. 

Ali, za to trenutačno nemamo vremena.

Oruđe smo demokracije. U predizbornom stanju nagrađeni stolcima, na sve strane odašiljemo riječi naših Kandidata, citirajući ih pobožno doslovno. Ni na kraj pameti nam nije da ih interpretiramo, ili bogohulno vadimo iz konteksta. Tvorimo iznimno važnu kariku demokratske procedure.

Sve dok nam ne obole oči. Ili uši.