Gore je nebo, a dolje samo parcela

Gospodin Prodanov neprekidno otvara i zatvara klizna vrata koja vode na terasu. Ispred vrata je mačka, koja se pretvara da hoće u kuću, a kad joj otvori, predomisli se, i okrene mu leđa.

Istu stvar izvodi i moja mačka. Ali ja patim od raznih karakternih slabosti, uključujući pretjeranu popustljivost. Ako je gospodin Prodanov baš takav lihvar, kakvim ga dio javnosti u posljednje vrijeme smatra, morao bi se oboružati stafordskim terijerom i bejzbol palicom, a razmaženoj mačketini zalupiti vrata.

Risto Prodanov iz Premanture, naime, ljudima posuđuje novac uz kamatu. Sa svim moralnim predrasudama prema jednoj takvoj profesiji, odmah ga pitam zašto se time bavi, kad novac može lijepo i društveno prihvatljivo, s istim postotkom zarade, oročiti u banci.

- O, imao sam ja banku. Ljubljansku banku, odgovara s izvjesnim veseljem gospodin Prodanov, umirovljeni stomatolog koji je stekao imutak popravljajući zube Švicarcima u okolici Luzerna. Imao je i novac u Privrednoj banci, koji se najprije pretvorio u «staru štednju», a potom u dionice.

«Izgubio je povjerenje u bankarski sustav», precizno i otmjeno, kao i uvijek, dijagnosticira moj prijatelj Nedib Toromanović. Svojedobno je bio porečki sudac, ali je smijenjen u doba Vice Vukojevića.  Što zbog pretjerano nepristranog suđenja, što zbog imena. No, Toromanović se nije dao otpisati u «staru štednju», nego se vratio u odvjetničke vode.

Osim prava i pravde, njegova je velika strast i književnost. Stoga je naš odnos zasnovan na pravednoj razmjeni dobara, tako da o lihvarenju nema govora: njemu je upravo potrebna peta knjiga Krležinih «Zastava», a meni pravno objašnjenje slučaja Prodanov.

Prodanov je čovjeku uz godišnju kamatnu stopu od četiri posto posudio novac. Instrument osiguranja bila je dužnikova kuća. Dužnik novac nije vratio, pa je kuća sudski pripala Prodanovu. No, svoju imovinu nije uspio preuzeti. Dan prije ovrhe, razjareni je dužnik, koji je u međuvremenu kupio i uredio stan, te se u njega preselio, pozvao bagerista, i kuću dao sravniti sa zemljom.

Ukratko, gospodin Prodanov postao je vlasnik još jedne «stare štednje». Kuća mu je isporučena u beskrajno velikom broju bezvrijedno malih komadića.

Pritom je pravni sustav pokazao da ima i jednu nečekivano dobru stranu. Možda uglavnom ne funkcionira, ali ima izvrstan smisao za humor.

U rješenju kojem se ovrha proglašava dovršenom stoji: «Dana 15. siječnja 2013. godine sudski ovršitelj je na licu mjesta gdje je bila kuća i poslovni prostor zatekao hrpu građevinskog materijala i utvrdio da su kuća i poslovni prostor srušeni do temelja i predao u posjed ovrhovoditelju nekretninu slobodnu od osoba i stvari…»

Oslobođena nekretnina, to jest tlo na kojemu se kuća nalazila, još uvijek ne može prodisati punim plućima, jer na njoj leže brda cigli i šute. Malo je teže i «ući u posjed», jer se od te krame ne mogu otvoriti ni dvorišna vrata. Gospodin Prodanov od osoba je oslobođen već neko vrijeme, jer živi sam. Sad, kad se oslobodio popriličnog dijela stvari, možda napokon shvati kako je materijalni svijet prolazan, razdijeli ostatak svoje imovine prosjacima, i krene propovijedati po svijetu.

Jer, Prodanov je očigledno posve opsjednut materijalnim dobrima. Svojeg je vlastitog susjeda, koji je izgradio trokatnu pagodu s betonskim stupićima pored njegove prizemnice, spriječio u pokušaju da iskopa palmu koju je Prodanov posadio na uličnoj zelenoj površini, i poslao ga u rasadnik, gdje se iste takve moraju platiti.

Njegov pobješnjeli dužnik također je žrtva ovog našeg prevrtljivog sustava. «Oštećenje tuđe stvari», je, kao za inat, netom «poskupjelo» u novom Kaznenom zakonu. Okrivljenik koji je «iz niskih pobuda» prouzročio «znatnu štetu» može si tim djelom priskrbiti pet godina zatvora.

A što ako je tako postupio iz krajnje produhovljenih pobuda? Ako je Ristu Prodanova htio osloboditi nepodnošljivog tereta u emigraciji zarađenog novca, kojeg više nigdje nije sigurno položiti? Ili, još gore, što ako je računao na stari Kazneni zakon, koji je vrijedio do prvog prvog ove godine? Po kojem ga je kačilo svega šest mjeseci zatvora, a mogao se provući i s novčanom kaznom?

Pa ne može građanin svakog jutra čitati «Narodne novine»! Možda je bagerista naručio na vrijeme, ali je ovaj kasnio ta dva kobna tjedna, svi znamo kakvi su građevinari.

Nikada to neću doznati, jer «počinitelj» ne želi  razgovarati s medijima. «Qui tacet consentire videtur», autoritarnim tonom bivšeg suca izgovara gospodin Toromanović.

«Tko šuti, smatra se da pristaje». Pravna je to fraza koja se donekle može primijeniti i na novinarsku profesiju. Pritom zadovoljno gladi knjigu Stanka Lasića, «Miroslav Krleža, kronologija života i rada». Petu knjigu «Zastava», na žalost nemam. U književnosti, kao i u pravu, moramo se zadovoljiti optimalnim kompromisima. Jer, kako bi rekao Toromanovićev profesor Siniša Triva:
 
«Gore je nebo, a dolje je sve - procedura».

A i taj Risto Prodanov. Zašto nije i ostatak svojeg novca izručio Ljubljanskoj banci, i uložio u našu zajedničku budućnost? Što ne bilo bolje da je plemenito žrtvovao imetak za naše sjedinjenje s Unijom, nego što sada upravo traži policijsku zaštitu za sebe i svoju djecu od dužnika navodno naoružanog pištoljem, i hladnokrvnih, na obaraču lakih bagerista?