Seks, laži i akademska zajednica

Na dan kada Judith Reisman stiže iz Kentuckyja, u Hrvatskoj, kao ni u susjednim zemljama čije jezike Hrvati razumiju, još nije prevedena 1948. objavljena knjiga Alfreda Kinseya, Seksualno ponašanje muškarca. O Seksualnom ponašanju žene, objavljenoj pet godina poslije, da se i ne govori. Izazvale su te knjige ponešto globalnih seksualnih revolucija i zakonskih izmjena, i, što je mnogo važnije, spasile kvalitetu života nekoliko generacija. Gotovo sve što danas pripada u prihvatljivo seksualno ponašanje, bilo heteroseksualno, homoseksualno, ili omniseksualno, bilo je, naime, prije Kinseya smatrano devijantnim.

Šezdeset pet godina poslije, Hrvati čekaju Judith Reisman, upravo hoće zdravstveni odgoj, a znaju i za Kentucky, barem po pečenim pilićima. Samo - Kinseyevih knjiga nema. Nisu prevedene, nema im ni izvornika u gradskim knjižnicama, nema Kinseya u fakultetskim knjižnicama, nema ga u ponudi viđenijih knjižara strane literature. U monumentalnoj kocki Nacionalne i sveučilišne knjižnice, koja bi trebala razmjenom dobivati knjige od Library of the Congress, stisnulo se jedno jedino džepno izdanje - i to na njemačkom jeziku.

Srećom, Judith je poslovna žena, i pred hrvatsku naciju, izašla je s jednom od Kinseyevih knjiga u ruci. Tko god smatra da je nesuvisla, trebao bi imati na umu da je,  kako bi dokazala postojanje erotoksina – koji uništavaju mozak! - pročitala 372 Playboya, 184 Penthousea i 125 Hustlera, i na tome zaradila nešto manje od 750.000 dolara. Za njezin projekt skeniranja pornografijom oštećenih neurona, potrebno joj je idućih nekoliko milijuna dolara.

Judith Reisman pripada u specifičan izdanak american waya, poput onih navodnih liječnika koji psihičke probleme rješavaju meditacijom i dubokim disanjem, pod uvjetom da kupite njihovu knjigu i dvostruki CD, s popustom od pet dolara ako to učinite još danas. No, kod nas je uspjela izazvati upravo nevjerojatno zanimanje jer govoreći o pedofiliji koristi se retorikom koja nam je bliska: optužba za ubijanje i zlostavljanje djece jedna je od najpopularnijih metoda difamacije uopće.

Herodov pokolj nevine dječice, koji poduzima kako bi se osvetio zbog bijega Svete obitelji, iznimno je čest motiv srednjovjekovnog, renesansnog i baroknog slikarstva. Rubensova slika s istim motivom trenutačno pripada među najskuplje na svijetu: sadašnji ju je vlasnik 2002. godine platio 49,5 milijuna funta. U nas se, pak, ovaj motiv u recentnoj povijesti koristi kao valuta za efikasno opravdanje masovnih ubojstava: rečenica o ustašama koje kolju decu bila je izravno u funkciji krvoprolića 1991.; svojedobno je, recimo, tijekom mojega osnovnoškolskog obrazovanja, bilo uvriježeno čuti profesoricu povijesti kako govori da je kardinal Stepinac uživao u vlastoručnom ubijanju novorođenčadi.

Dakle, Judith Reisman ugošćena je na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti: takva čast nije iskazana  novinarki Vicdan Ozerdem, koja je nakon tortura u turskim zatvorima zaglavila u dubrovačkom, a nije ukazana ni Dalaj-lami, dobitniku Nobelove nagrade za mir, koji se svojedobno morao zadovoljiti Domom sportova.

Ugošćena je i na Medicinskom fakultetu, na što ne vrijedi trošiti riječi: tamo je nedavno zapelo s anatomijom, na kojoj su se po svemu sudeći kupovali ispiti za novac, a glede naplate ocjena seksualnim uslugama istraga je, prije nego što je stigla do erotoksina, propala.

Kako Judith Reisman - gostujuća predavačica na jednom od najkonzervativnijih sveučilišta u Americi, gdje ne vjeruju u evoluciju - ne bi postala naš Ljudevit Gaj prosvjetitelj, u javnu raspravu s njom uključio se jedan domaći autoritet. Seksolog Aleksandar Štulhofer.

Razgovor Reisman-Štulhofer naciji je važniji od nogometa, a mediji izravno iz minute u minutu prenose svako dodavanje, asistenciju i pogodak. No, Štulhofer izjavljuje kako o Kinseyu ne želi govoriti. Kako je Reisman svojevrsni anti-Kinsey, dakle postoji isključivo kao Kinseyeva opozicija, potpuno je nejasno zašto je onda pristao na tu debatu.

O Kinseyu imam jedan svoj stav, rekao je naciji Štulhofer, kao da govori o članu familije s kojim si baš nije dobar.  Stvar s Kinseyem, čini se, toliko je strašna da se ne smije izgovoriti. (Najbolje je da onaj džepni primjerak  i dalje ostane u trezoru monumentalne kocke?) Postoji dio o Kinseyu koji je kontroverzan, dodaje.

Na pitanje Resimanove, je li svjestan da je uredio knjigu s čovjekom koji otvoreno podržava pedofiliju, Theom Sandfortom, Štulhofer pak odgovara: Doista ne znam što je Theo Sanfort prije pisao. Mi smo zajedno uredili knjigu koja govori o seksualnosti nakon pada Berlinskog zida, ja zaista ne znam što je on prije pisao i je li on pedofil.

Theo Sandfort , kojega Reisman naziva potvrđenim pedofilom je zajedno s Edwardom Brongersmom, osuđenim pedofilom, objavio knjigu Muška međugeneracijska intimnost, kao i knjigu Dječaci o kontaktima s muškarcima: studija seksualno izraženog prijateljstva. Naslovi su prilično mutni eufemizmi (dr. Kinsley, onaj kontroverzni, mrzio je eufemizme, a na ovom se slučaju vidi da je imao pravo). Jedan Sandfordov rad, O dječacima i njihovim ljubiteljima mogu svi (uključujući doktora Štulhofera) pročitati na internetu. Ukratko, Theo Sandfort je pedofilski aktivist, ili je to barem svojedobno bio.

Štulhofer nije dužan znati tko je pedofil, a tko nije, ali je kao znanstvenik svakako dužan biti upoznat s publiciranim radovima svojih kolega i suradnika. Jer znanstvenik koji je neinformiran i ne čita, a pritom se u doigravanju nacionalno važne utakmice brani šupljom rečenicom znate da ne bih radio sa sumnjivcima, takav znanstvenik trenutačno gubi na ugledu i vjerodostojnosti. Što u jednoj jadnoj zemlji u kojoj se knjige (ne) prevode sa zakašnjenjem većim od pola stoljeća, a do znanosti se ne drži baš previše, može imati vrlo ozbiljne posljedice.

Ovom Štulhoferovu debaklu priključio se ministar Jovanović, koji ga brani izjavom kako je Sandfort profesor na sveučilištu Columbia u New Yorku, a ako Reisman ima saznanja koja Štulhofer nema - dužna ih je prijaviti mjerodavnim organima gonjenja, u SAD-u. Jovanović pritom ne shvaća kako je u toj istoj Americi, gdje Reisman može predavati na fakultetu na kojem tvrde kako su dinosauri umrli baš jučer, jednako tako moguće da jedan vrhunski stručnjak sa Sveučilišta Columbija bude zagovornik povratka u seksualne običaje antičke Grčke, i da ga pritom ne hapse. Kod nas ne bi išlo ni jedno ni drugo, ali mala je to utjeha. Za dinosaure nas, naime, nije briga, a o pedofilima, onim stvarnim i svakodnevnim, kućnim, uglavnom šutimo.