Ima li aviona bez pilota ili tko stoji iza bespilotnih letjelica

Ovih dana američki mediji polako i oprezno otkrivaju moralne i pravne kontroverzije oko bespilotnih letjelica, glavnom Obaminu oružju u borbi protiv terorizma. Neposredan povod bili su dokumenti Ministarstva pravosuđa koji su, slučajno ili ne, dospjeli u javnost i iz kojih se vidjelo da američka vlada ne samo da još traži pravnu podlogu za upotrebu letjelica za ciljano ubijanje ljudi, nego i da se stvaraju pravila kako bi se to moglo upotrijebiti i za američke građane koji su postali teroristi. Međutim, američki ustav jamči građanima da nitko, ni predsjednik, ne može bez suda potpisati njihovu likvidaciju. (A baš se to dogodilo u travnju 2011., kada je u Jemenu ubijen američki islamski klerik. Tada to nije dignulo mnogo prašine.)

Danas i New York Times i Washington Post priznaju da su se u svojim tekstovima najčešće oslanjali na službena vladina izviješća te da su cijeli program upotrebe bespilotnih letjelica opisivali s previše optimizma. 

Prošli je tjedan Savjet za vanjsku politiku, u akademskim krugovima visoko cijenjen nezavisni institut, objavio sveobuhvatno izvješće profesora Micaha Zenka o desetogodišnjoj upotrebi bespilotnih letjelica u američkom ratu protiv terorizma. Mnogi su se tada prisjetili činjenica na koje nisu obraćali pozornost. 

Sjedinjene Države izvele su najmanje 400 bespilotnih napada u barem tri zemlje: Pakistanu, Jemenu i Somaliji. Ubijeno je više od 3 tisuće ljudi. Među njima je bilo između 400 i 900 slučajnih, civilnih žrtava. Program je vodila CIA, a cilj su bili članovi Al-Qa'ide. Nikada nije objašnjeno prema kojim su kriterijima birane mete. Bijela kuća pojasnila je da joj autorizacija Kongresa iz 2001. daje pravo na upotrebu vojne sile protiv Al-Qa'ide. Slijedom toga mogu narediti i likvidaciju ljudi koji predstavljaju neposrednu opasnost za SAD, pa i Amerikanaca, a protiv Al-Qa'ide mogu djelovati i u zemljama s kojima nisu u ratu, poput Jemena ili Somalije.

U međuvremenu su izgrađene barem dvije baze za polijetanje bespilotnih  letjelica: jedna u Afganistanu i druga u svetoj muslimanskoj zemlji - Saudijskoj  Arabiji. Raste i potražnja za pilotima bespilotnih letjelica. Ovdje ih nazivaju Play Station postrojbama jer ulaze u kabine opremljene kompjutorima, 7000 milja daleko od pista s kojih uzlijeću letjelice. Prema nekim izvorima, trenutačno ih je 1300, no postoje planovi da do 2014. bude 2500 posada. Tada bi Amerika  mogla imati cijelo vrijeme i na različitim mjestima na svijetu u zraku 64 letjelice u 24-satnom nadzoru.

Letjelice na daljinsko upravljanje imaju mnogo prednosti: višestruko su jeftinije od borbenih zrakoplova, mogu satima kružiti i snimati situaciju na terenu prije nego što bojno djeluju, život vojnika nije ugrožen jer su bespilotne i ako se sruše, gubitak je 40, a ne 200 milijuna dolara te nema neugodnih vijesti o američkim žrtvama ni obitelji kojoj treba izraziti sućut. Efikasne su u uništenju neprijateljskih ciljeva. Američka javnost, umorna od žrtava i ratovanja, podupire nihovu upotrebu. Prema anketi koju su zajedno naručili Washington Post i ABC News, 83% građana podupire bespilotni rat protiv terorizma.

Ali ta učinkovitost ima i tamne strane, ponajprije moralne i pravne. Prema kojim se kriterijima i dokazima donosi odluka da je netko opasan terorist, da je neposredna prijetnja SAD-u i da ga treba ubiti? Može li Amerika vojno djelovati i u zemljama s kojima nije u ratu? Što ako se opasni terorist nađe na nekoj  pariškoj ulici? Hoće li se dignuti bespilotne letjelice i likvidirati ga? (Kada je svojedobno ruski emigrant Aleksandar Litvinenko u Londonu bio otrovan i postojale su opravdane sumnje da iza toga stoji ruska država, Ujedinjeno Kraljevstvo gotovo je prekinulo diplomatske odnose s Rusijom. To se činilo opravdanim jer ne može jedna zemlja ubijati ljude u drugoj.)

Zanimljivo, bivši američki predsjednik Jimmy Carter prvi je (prije više od godinu dana) otvoreno kritizirao predsjednika Obamu, a pretjeranu upotrebu bespilotnih aviona nazvao je kršenjem ljudskih prava. Zanimljivo je i to da su obojica predsjednika, i onaj koji naređuje upotrebu bespilotnog oružja i onaj koji to osuđuje, dobitnici Nobelove nagrade za mir. Obama ju je dobio na početku svojega prvog mandata, a Carter 20 godina nakon odlaska iz Bijele kuće - 2002., za nastojanje da nađe rješenje za konflikt na Bliskom istoku i zahtjeve za poštovanje ljudskih prava u Palestini.

I Vijeće za ljudska prava UN-a pokrenulo je istragu o eksponencijalnom rastu  upotrebe bespilotnih letjelica. Američki mediji sve otvorenije kritiziraju Obamu i pozivaju ga na transparentnost i zakonitost. Povlače se paralele s politikom Georga Busha, koja je dopustila torturu ratnih zarobljenika, njihovo tajno premještanje i smještaj u različitim zatvorima diljem svijeta, uključujući i logor Guantanamo. Obama, koji je svojedobno kritizirao takvu politiku, suočava se s optužbama da jednako kao i njegov prethodnik pravnu stranu cijele priče drži u tajnosti, a u praksi se razlikuje po tome što ne hvata, ne zatvara i ne izručuje opasne teroriste, nego ih locira iz zraka i uništi. Kao u crtićima.

Pedeset je zemalja izrazilo interes za korištenje američke bespilotne tehnologije. SAD će utvrditi kriterije koje moraju zadovoljiti. Može se pretpostaviti da će to biti razvijena demokracija i puna vladavina prava. Zanimljivo.