Izvještaj s Maurosa Jedan

Na dan kada upoznajem posadu Maurosa Jedan, snimatelju Silvanu lede se prsti na kameri. Upoznajem je pretjerano, situacija je zapravo nelagodna: ribari su stigli i upravo enormnom brzinom trpaju led u kašete sa srdelama, i potom ih preko palube dodaju svojim kupcima, vlasnicima dostavnih vozila parkiranih na molu. Silvano i ja spotičemo se po sluzavoj palubi prekrivenoj ribljim krljuštima, pokušavamo pronaći komadić prostora gdje im nismo na putu, i neprekidno se zapetljavamo u predugačak kabel mikrofona.

Ribari, razumljivo, nisu baš raspoloženi za razgovor. Vjerojatno se obuzdavaju da nas bace u more.

Gadan posao, komentiram kasnije Ratku u montaži.
Pa to je Mauros Jedan! Ti nemaš pojma što bi ljudi dali da se tamo ukrcaju. Pitaj dečke iz Uljanika, sve i jedan sanja da upadne u ovu posadu.

Mauros Jedan najelitnija je plivarica u Hrvatskoj. Rekorder u izlovu plave ribe. A ribari su plaćeni po učinku. To je bilo pred tjedan dana, a sad se ukrcavamo na brod u četiri poslijepodne. U plominskom zaljevu sniježi. Lagano predozirana tabletama protiv mučnine, malo teturam praznom palubom, pored niza bijelih gumenih čizama i žutih zaštitnih odijela. Kuhar je izbezumljen našim dolaskom, jer na večernjem meniju su tripice. Možda Vam je gazda rekao da odete na drugi brod, Mauros, pita, uvjeren kako je riječ o nesporazumu.
Ne. Poslao nas je na Mauros Jedan.
Ali mi danas imamo tripice!

Netko od ribara telefonira vlasniku, da provjeri jesmo li na pravom mjestu. Kada ovaj odgovori potvrdno, slijedi bujica prigovora, iz kojih mi postaje jasno da u brodskom bontonu stoji nepisano pravilo kako je skandalozno gostima poslužiti tripice. Isprike ćemo slušati naredna tri sata. Ispostavlja se da žena na brodu uistinu znači, ako ne nesreću, onda barem nepriliku, jer zbog mene jedan od članova posade u žurbi odlazi očistiti kupaonicu.

Isplovljavamo prema riječkom zaljevu. Vrhovi Učke zavijeni su u oblake i snijeg. Vani je hladno, sjedimo nagurani na klupe od plavog skaja u blagovaonici niskog stropa, koja nema više od osam četvornih metara. Otvoren je jedan okrugli prozorčić, načet korozijom. Drveni zid između kuhinje i blagovaonice zauzima LCD televizor. Na ekranu nogometna utakmica između Hrvatske i Južne Koreje, koju nitko ne gleda. Svakih nekoliko minuta nestaje signala. Onaj tko je u tom trenutku najbliže, rutinskim pokretom pomiče mali četvrtasti prijemnik, dok se ne vrati slika. Nakon toga i dalje nitko ne gleda televizor.

Sjede, puše, razgovaraju. Kao u zatvoru, ha?, kaže Adnan. S jakim vertikalnim borama oko usana i koščatom fizionomijom, izgleda kao ogledni primjerak ribara iz dokumentarnih filmova. Ima pravo. Da mi je vidjeti savjetnika za interijer koji bi ovo mjesto učinio manje klaustrofobičnim.

Hvatam se kako svako malo pogledavam u televizor, premda ne podnosim utakmice. Figurice trče po luksuzno velikoj površini trave. Utješno.

Da nismo dobili dijete, raspao bi mi se brak, kaže Bobo. Ovdje spavam, ovdje živim. Slobodni su dani u vrijeme mjesečine, kada srdela ne reagira na brodsko svjetlo. Bobo ima dvije velike zlatne naušnice. Pomalo gusarski, romski. Nedavno je sagradio novu kuću u Balama, vozi džip. Kako li izgleda susjedima? Prijazan, ugodan, blag. S tim naušnicama, koje neprekidno signaliziraju da je nomad, i da ne pripada kopnu.

Elvis nam se pridružuje nakratko, svakih sat ili dva. Siđe strmim metalnim stubištem iz kapetanske kabine. Gore, na monitoru, proučava ružičaste mrlje koje označavaju riblja jata. Ima trideset osam godina. Plavokos, kratko ošišan, djeluje desetak godina mlađi. I slovi za jednog od najboljih lovca na plavu ribu u Hrvatskoj, možda i na Jadranu. Nisu ni drugi dečki loši. Ali ne može svatko biti Roger Federer, objasnio mi je još na kopnu Silvio, njihov gazda.

Kako se postaje najbolji kapetan?, pitam Elvisa. A, ništa. Sreća. Zvuči kao lažna skromnost, od čovjeka koji stoji ispred nekoliko desetaka tisuća eura vrijednih ekrana. Ali do «sreće» se na moru uistinu još uvijek drži, jednako kao u vrijeme kada je Hemingway pisao Starca i more.

Istina je da je Elvis opsjednut rezultatom, poput vrhunskih sportaša. Dok noć odmiče, shvaćam da bi podnio loš ulov, ali ne s televizijskom ekipom na brodu. Najbolji je, i želi da to vidimo. Nakon što zaustavi brod, i posada baci sidro, pale se reflektori Maurosa Jedan. Na monitoru u Elvisovoj kabini vidim kako riblje jato počinje oko nas formirati krug. Boje u krugu pokazuju gustoću ribe. Nekoliko puta penjem se umjesto njega pogledati rezultat. Zelena, malo žute. Još nema crvene, izvještavam. Jednom se vraćam s informacijom da se krug prekinuo. Stoji naslonjen na kuhinjski pult, i smiješi se, u nelagodi zbog vlastite napetosti. Povremeno prekriži ruke, i spusti čelo na podlaktice.

Bobo me gura laktom. Uvijek ovako, kaže. Ismijavaju ga dobrodušno. O njemu ovisi ulov, i njihova zarada. Koja je visoka ne samo za hrvatske, već i za europske standarde. Sebi i svojim obiteljima osiguravaju više nego pristojan život. Ovaj je brod radno mjesto o kakvom većina Hrvata može samo sanjati. Netko se može ukrcati samo ako jedan od nas umre, slikovito objašnjavaju.

U ponoć odlazim u krevet, koji te noći neće biti potreban dežurnom, Damiru. Dva ribara već spavaju. Zamotani preko glave, pored otvorenog prozora, kroz koji šiba hladnoća. Pritvaram prozor, i uvlačim se u vreću za spavanje. Slušam kako brod struže o čelični lanac sidra. Ugodno je. Krevet se hipnotički ljulja, kao kad čovjek zaspi na zračnom madracu, u plićaku.

Prije nego što usnem, čujem Elvisove korake iznad glave. Kapetan pati od nesanice, kao kod Melvillea. Osim što Elvis nije kapetan Ahab. Nego Roger Federer. Pobjednik, a ne osvetnik.

Oko četiri ujutro, Damir otvara vrata. Posada ustaje gotovo bešumno. Pretpostavljam da spavaju obučeni, jer nijednom ne treba više od pet sekundi da napusti prostoriju.

Loše vijesti. Riba se odmiče od broda, okrenulo je na buru. Posada pije kavu, čekaju da Elvis odluči hoće li spustiti mrežu.  On je neprekidno u pokretu, telefonira kapetanima drugih brodova, konzultira se s gazdom. Skuhajte si slobodno čaj, govori mi treći put u deset minuta. Imaju taj refleks gostoljubivosti, možda prikrivaju nelagodu zbog našeg prisustva time što nas neprekidno nečim nude. Ispod sjedala kuhinjske klupe krije se pravo blago čokoladnog keksa, gaziranih i negaziranih sokova, slatkiša. Alkohol, kažu, piju, ali samo na kopnu. Adnan jede krafne s marmeladom i pije crveno, punomasno mlijeko.

Mreža je duga petsto metara, visoka više od sto. Stoji devedeset tisuća eura. Po ovakvom vremenu je mogu ozbiljno oštetiti, i još k tomu ostati bez ulova. U pola šest, pada odluka: spuštaju, kalaju, mrežu. Svi reflektori na brodu se gase. Pali se onaj u barci privezanoj uz bok broda. U nju ulazi Adnan, i udaljava se veslajući stotinjak metara. Mali čamac izgubljen u crnim valovima. U drugu barku ulaze Marko i kuhar, Buco. Na brodu se oglašava zvono: spušta se mreža.

Upozoravaju me da se odmaknem od vitla: dovoljno je da mi uhvati komadić jakne. Ranije su mi ispričali kako je lani jedan ribar poginuo pored Poreča, i tijelo mu je na patologiji završilo skupa s vitlom, omotano čeličnom sajlom. Među deset najopasnijih profesija na svijetu, ribarstvo se uvjerljivo drži na vrhu ljestvice.

Brod kruži oko Adnanovog čamca, i mrežom omotava riblje jato. Kada opiše kružnicu, vrati se do druge barke, koja drži kraj mreže. Potom se oba kraja pričvršćuju na brod. Dečki iz čamaca vraćaju se na palubu. Bit će slabo. Dvije tone, ako, čujem dio Elvisovog telefonskog razgovora. 

Podizanje mreže spektakularno je poput skupe kazališne predstave. Kada prema gore krene monumentalna crvena mrežasta zavjesa, u noćno se nebo uputi i mnoštvo malih riba, zapetljanih u njezino tkanje. Pravi ulov je naime na samom dnu, i dok se do njega stigne, ribari mokri do kosti, u žutim zaštitnim odijelima, slažu stotine metara mreže, koje na njih spušta dizalica. Ilija, najšutljiviji ribar na brodu, glavni je u tom poslu. U ustima iz nekog razloga drži cigaretu, što je jednako neobično kao da pokušava pušiti pod tušem. U podizanju samog ulova sudjeluje kompletna posada, uključujući kapetana.

Kada je riba nadohvat ruke, počinju se puniti velike bijele plastične bačve. Uskoro zauzimaju cijelu palubu. Sviće. Vidi se Opatija,  Rijeka i Mošćenička Draga, kopno u čija četiri nautičke milje udaljena svjetla buljimo cijelu noć. Ulovili su deset tona. Slijedi utrka s vremenom: u dogovoru s vlasnikom broda, Elvis je odabrao miješano jato, srdele i inćune. Riba se prebire ručno. Rade munjevito, s rukama u hladnoj vodi. Inćuni su dvostruko skuplji od srdela. Pod uvjetom da ih uspiju odvojiti prije nego što na mol stignu kupci. Razdanilo se, sunčano je, za brodom vijuga bijela pruga galebova, koji čekaju da počiste ostatke.

Elvis je ponovno u svojoj kabini, euforičan. Već zna rezultate konkurencije, na moru se sve zna, opet na Maurosu Jedan imaju daleko najveći ulov. S kopna stižu dobre vijesti: otkupljivači još nisu u luci. Do trenutka kada uplovimo u Plominski zaljev, više od pola ribe je ionako već prebrano.

Na molu čeka Silvio, vlasnik Maurosa Jedan i Maurosa. Vodi snimatelja Borisa, tonskog tehničara Ivana i mene na kavu. Dok sjedimo kao jedini gosti u kafiću pod dimnjakom termoelektrane, u toj zapuštenoj luci, pada mi na pamet kako moj izvještaj s Maurosa Jedan nema nikakvu poveznicu s trenutačnim stanjem u zemlji. Ribari nisu ni u jednom trenutku komentirali ništa iz repertoara dnevnih političkih vijesti. Kao da sam protekle sate provela u inozemstvu. Stoga ga pitam, preko volje i reda radi, kako će mu na posao utjecati ulazak zemlje u Europsku Uniju. Bit će odlično ako ubrzaju prijelaz preko graničnog prijelaza Rupe, odgovara Silvio.

Jasno. Jedino što se njih u ovoj zemlji, na čijem kopnu zapravo i ne žive, tiče, je granični prijelaz. Srdele, koje prerađivači više ili ne otkupljuju, ili robu ne plaćaju, moraju što je moguće brže napustiti zemlju. Odlaze u Italiju. Čak i u Španjolsku. Tko zna kamo.