Bilješka o nedjeljnom dežurstvu

Pruža mi omotnicu. Nekoliko je sekundi držim u desnoj ruci. Debela, teška. Upadljivo teška. Pretpostavljam da je unutra hrpa uredno složenih dokumenata. Sudskih dokumenta, jer je na omotu otisnut ljubičasti pečat Općinskog suda u Puli. Unutra je dobro dokumentirana smrt. S ovjerenim i potpisanim odgodama, žalbama i ekspertizama.

Nekoliko sati ranije, ljutila sam se kada mi je zazvonio telefon. U jednom selu u unutrašnjosti Istre, sjedili smo u obiteljskoj kući čovjeka koji je odlučio javno progovoriti o nepotizmu općinskog načelnika. U dnevnu sobu s velikim ostakljenim kaminom ulaze ljudi, susjedi i prijatelji. Tiho se predstavljaju, sjedaju za stol. Znam da nisu tu slučajno. Da su došli dati podršku čovjeku koji će progovoriti, i da je ova meni svakodnevna situacija njima krajnje dramatična.

Nezahvalno je što još jednog od njih moram nagovoriti da stane pred kameru. Da pređe granicu do koje je bio spreman ići. Jer, izložili su se već svojim dolaskom ovamo. U času kada su parkirali auto ispred kuće «pobunjenika», pored automobila s predimenzioniranim logom HRT-a. Malo je to mjesto. Jasno mi je da načelnik već sada zna tko mu od mještana nije «lojalan». (Kasnije, u telefonskom razgovoru, to mi i potvrđuje).

Pokušavam, na osnovi nekoliko podataka koje imam o ljudima koje prvi put vidim, procijeniti komu će od njih javni istup prouzročiti najmanju štetu. Idealno bi bilo da je netko od njih u poznoj životnoj dobi. Na žalost, svi su još uvijek dovoljno mladi da imaju što izgubiti.

U tom trenutku mi, ne prvi put, zvoni telefon. Znam da ih to čini još nesigurnijima. Malo je što iritantnije od toga da čovjeku kojemu izlažete svoje životne probleme neprekidno zvoni iz džepa.

Kolegica iz Zagreba, Sanja, moli da joj snimim jednu izjavu u Puli. Pokušava mi objasniti o čemu je riječ, ali je prekidam. Nemam koncentracije za njezin problem dok se bavim vlastitim. A mojim sugovornicima ću, ako pitam za detalje njezine priče, zvučati kao pokretna traka koja u zadanoj jedinici vremena mehanički odrađuje tuđe sudbine.

Nakon što napustimo to ozračje straha (a strah o općinskom poglavaru govori mnogo više od njegovih sukoba interesa i nagomilane imovine kojoj vjerojatno nikada nitkoneće provjeriti porijeklo), snimatelj Andi i ja već naveliko pušimo Superlight, iako smo prije tjedan dana oboje prešli na elektronske cigarete, i svako se jutro jednom drugom hvalili neviđenim postignućima u suzdržavanju od duhana.

Kolegica Sanja poslala je mail s pitanjima za sugovornika, koji čitam u automobilu. Zove se Petar Velnić, i ubijeno mu je dijete. Curicu je očuh premlaćivao dok nije umrla. O tom mlaćenju, i teškim fizičkim ozljedama djeteta, sve su podatke imali i pedijatrica, i služba za socijalni rad, i obiteljski prijatelji. Kako je ubojica imao povijest nasilnog ponašanja, nisu mu se željeli zamjeriti.

Načelnik iz unutrašnje Istre u lovu je na Krku, pa ga zovemo iz režije, i snimamo telefonski razgovor. Uobičajena pitanja, uobičajeni odgovori. Sve mu podmeću oni kojima smeta što se upravo kandidirao za svoj četvrti mandat. To su, naravno, zavidni i nedostojni ljudi. Kako bi tu tezu potkrijepio, ubrzo prelazi na blaćenje ad hominem:  ovaj ima disfunkcionalnu obitelj, onaj nije bio u ratu, nego u Italiji…

Zašto Vas se ljudi boje, pitam. Nije lijepo što se tako boje, kakva Vam je to demokracija? Za to nema nikakvog razloga, iznenađeno odgovara načelnik. Ja sam miroljubiv čovjek. Nikada u životu nisam prema nekomu bio agresivan.

Gospodina Velnića čekamo u vrtu televizijskog studija. Sanja je sugerirala da razgovor snimimo u sjedećem položaju, ali hladno je, pa iz kavane koja se nalazi u prizemlju zgrade nisu iznijeli stolove i stolice. Čovjek koji ide prema nama odjeven je kao što se oblačio moj pokojni otac. Ima crnu kožnu jaknu s gumom na dnu, jednostavnu košulju, i kockasti vuneni šal. Čisto i uredno. Je li to on, pitam Andija, koji je gospodina Velnića već snimao. Ne, ovaj je prestar, kaže, i osvrće se da vidi dolazi li sugovornik iz nekog drugog smjera.

Drago mi je što to nije on, iz nekog razloga me smeta što sliči na mojeg oca. Čovjek i dalje hoda prema nama, gleda nas kao odredište svojeg kretanja. Nisam ga prepoznao, užasno je ostario, mrmlja Andi. Snimatelji pamte vizualno. Lice koje ne prepoznaju, čak i ako su ga snimili prije dvadeset godina, više nije isto lice.

Nakon što se pozdravimo, naglo mi pruža omotnicu. Onda tako stojimo, nasred pošljunčanog vrtnog prilaza, ispred na stativ nasađene kamere. Ja s omotnicom u ruci. Uistinu je teška, silno je teška omotnica o čijem sadržaju ne znam bogzna što, osim da u njoj leži mrtvo dvoipolgodišnje dijete.

-Kolegica nije ništa rekla za dokumente.
-Ovo su originali, ona već ima fotokopije.
-Fotokopije su joj sasvim dovoljne, spremite Vi originale da se ne zagube.

Što je moguće brže rješavam se omotnice, koja zajedno s pečatom «Općinski sud u Puli» nestaje u njegovom džepu. Nakon što mu postavim pitanja, ispričavam se zbog žurbe, i ulazim u zgradu.

Andi treba snimiti još nekoliko kadrova sugovornika. U kutu vrta pronašao je lijepu bijelu secesijsku klupu. Promatram ih kroz staklo ulaznih vrata. Snimatelj mu objašnjava kako da se namjesti, čovjek kojemu su ubili dijete nespretno statira. I dalje me podsjeća na mojeg mrtvog oca. Tako poslušan, discipliniran u susretu s institucijama. Pa čak i ovom našom, javnotelevizijskom. Ubojica je već odslužio svoju neveliku kaznu, i na slobodi je. Ovo je mali grad, mogao bi svakog trenutka naići ulicom ispred vrta, ući i meni i njima u vidno polje.
Andi  uskoro ulazi. Nogom otvara vrata, u jednoj ruci mu je stativ, u drugoj kamera.

Donio sam ti jednu novu tekućinu za elektronske cigarete, neku skupu, da probaš, kaže. Trpam tekućinu u torbu, iz koje vadim obične cigarete i upaljač. Pružam mu kutiju. Stojimo na natkrivenom trijemu zgrade, pušimo.