Tokio, Pariz i dvojezičnost

Sonoko mi je u prosincu poslala poklon. Unikatne, ručno izrađene podmetače za čaše, ukrašene čarobnim malim kolažima, izrađene od vrlo finog kaširanog papira. Poslagala sam ih, jedan po jedan, na mali preostali slobodni prostor našeg vječno pretrpanog kuhinjskog stola.

Toliko rada i minucioznih pokreta uloženih u posve prozaičan predmet. Naravno, mi ne možemo koristiti papirnate podmetače za čaše, jer neprekidno prolijevamo, propaljujemo cigaretama, pretjerano gestikuliramo, spotičemo se i sudaramo. Da smo primorani sudjelovati u ceremoniji ispijanja čaja, zadržali bismo svoje kuhinjske šalice veličine omanjeg lonca. Drugačija smo civilizacija, ne držimo toliko do koncentracije, odmjerenosti, koordinacije.

Mi volimo zauzimati mnogo mjesta u prostoru, u sredstvima javnog prijevoza i restoranima što je više moguće mašemo laktovima, neprekidno nam je pretijesno. I kulturu demonstriramo pompozno, na primjer limenim tablama, koje se vješaju na ulaze i izlaze iz gradova, u kojima žive naše nevjerojatno raznovrsne kulture: hrvatska i srpska. Te table, latinično-ćirilične, dizajnirane su u skladu s našim potrebama: dobro će poslužiti ako se odlučimo međusobno pomlatiti, u službi zaštite kulturnih svetinja. Jer naravno, treba braniti pravo na «dvojezičnost» (lingvistica Snježana Kordić već nas godinama pokušava uvjeriti da govorimo isti jezik, ali uzalud, nama se sviđa što smo takvi poligloti).

Luka Tripković, Sonokin suprug i hrvatski novinar trajno nastanjen u Parizu, umro je svega mjesec dana nakon što su stigli podmetači. Moj muž je navečer telefonirao da izrazi sućut, Sonoko je zahvalila i ispričala se što mu osobno nije stigla javiti, jer je tek maločas ušla u stan, ravno iz bolnice. Jednako smireno i dostojanstveno, prošli nas je tjedan obavijestila da je s Lukinom urnom stigla u Zagreb, te da je komemoracija na Mirogoju u petak.

Žena sama s urnom u hotelskoj sobi. Žena koja dolazi iz kulture gdje se ne rida u telefonske slušalice, gdje konvencije nalažu da se u komunikaciji, u boji glasa, uvijek zadrži doza bontonom propisane vedrine, jer nevolju valjda podnijeti dostojanstveno, i nije pristojno kod sugovornika izazivati nelagodu.

Nisam stigla upoznati Luku Tripkovića. Umro je prerano, što u novinarstvu na žalost nije iznimka.

 U krajnje nesmiljenim okolnostima, na komemoraciji, prvi put imam priliku vidjeti njegovu obitelj, krhku i profinjenu suprugu, koja mi šalje poklone iako me ne poznaje, i nesvakidašnje lijepe sinove. Njihovu mediteransku srdačnost, parišku uglađenost i japansku otmjenost, koju izražavaju jednim malim naklonom svakom tko im je došao izraziti sućut. Naklonom koji je Europejcu nemoguće ponoviti, a da ne izgleda kao konobarski pripravnik.

Ne znam što je kolega Tripković mislio u svojim posljednjim danima. Je li rezimirao vlastitu biografiju, i je li mu dok je ležao u bolničkoj sobi izgledalo da je mogao više, i bolje. Pretpostavljam da jest, da je, kao i svaki čovjek koji odlazi prerano, vjerovao kako još mnogo toga nije stigao promijeniti, ili popraviti.

Možda nije otišao u jedinom odijelu i postao milijunaš, kao u optimalnoj projekciji iz kapitalističke bajke. Ali živio je u civilizacijskoj raskoši koja je nama nedostižna. Imao je ekskluzivnu ulaznicu u svijet dviju veličanstvenih, ljubavlju spojenih kultura: zapadnoeuropske i dalekoistočne. Lica njegovih sinova jednako pripadaju ulicama Tokija i Pariza.

Naša pak lica odražavaju ono na što smo osuđeni. Zagrebačke fasade, koje na potezu od Držićeve, preko Zvonimirove i Maksimirske, do Mirogoja svaki mjesec sve više nalikuju Istočnom Berlinu prije pada Zida. Vijesti o borbama limenim tablama dvaju naroda što očajnički brane vlastitu kulturu, kojom se toliko dugo i ustrajno ne bave da se više ne mogu točno prisjetiti od čega se ona zapravo, osim od međusobne netolerancije, sastoji.

Mali, skučen, oronuo svijet iz kojeg se više ne možemo ni privremeno spasiti last minute aranžmanima prema nekim vedrijim odredištima, jer nitko više nema ni za režije, a kamoli za avionske karte.

Zarobljeni smo, ukopani, kao željezni stupovi koji imaju nositi natpise s imenima gradova, lažno dvojezične.