Joshua Oppenheimer za Hrvatski radio

Nakon što detaljno opiše jedan od 1000 činova smaknuća koje je počinio, protagonist filma Čin smaknuća, vođa jednog od mnogih indonežanskih odreda smrti Anwar Conngo sa smiješkom zapleše cha-cha-cha na mjestu zločina - to je samo jedna od žestokih nadrealnih scena koje tijekom dvoipolsatnog putovanja mračnom stranom čovječnosti gledatelja šokira, ljuti, rasplače, ali u svojoj suludoj grotesknosti i nasmijava. (Poslušajte audiozapis na dnu teksta)

U razgovoru za Hrvatski radio (za emisiju Katapultura) redatelj i gost ZagrebDoxa Oppenheimer otkriva detalje o nastanku filma:

Potpuno u skladu s temom svojega filma redatelj Joshua Oppenheimer gledatelja uspijeva potpuno uvući u priču o i dan danas slavljenim ljudima koji su gotovo kroz igru ubijali stotine tisuća nevinih provodeći genocid u ime indonežanskog režima nad svim neistomišljenicima i onima koji su bili proglašeni takvima sredinom 60-ih godina prošloga stoljeća.

Zašto gledatelji njegov film doživljavaju i proživljavaju tako intenzivno?

- Mislim da film gledateljima čini nešto jedinstveno. Metoda koju smo razvili snimajući film čini nešto nevidljivo, krajnje vidljivim. Mi, kao ljudska bića, ne samo da imamo prošlost, mi jesmo naša prošlost. Tako su i protagonisti filma – Anwar i njegova ekipa – proizvod vlastite prošlosti: oni su možda izmakli pravdi, ali ne i kazni jer ono što su učinili uništilo ih je iznutra, ostavilo ih je praznima – moralno, kulturno… Oni od vlastitog ništavila bježe u priče o opravdanosti svojih postupaka, u svoje verzije stvarnosti, a taj bijeg od ništavila je posve ljudski, to je proces koji prolaze i gledatelji filma: od stvarnih strahota u svijetu bježimo u pripovijesti, u lažno moraliziranje o tome da ne postoje samo ljudi koji čine zlo, nego i zli ljudi. Osuđujemo ih smatrajući sebe same dobrima. Bježimo od stvarnosti u kojoj postoje samo ljudska bića, koja se uvijek iznova međusobno uništavaju. Snažne reakcije koje ljudi doživljavaju gledajući film događaju se zato što se jedinim dijelom identificiraju s počiniteljima zločina zbog čega se ta cijela paradigma dobra i zla raspada.

Vidjeti način na koji masovni ubojice mogu živjeti sami sa sobom, indikativno je za cijelo naše društvo koje koristi laži i izokretanje istine da bi opravdalo vladavinu straha i nasilja, objašnjava Oppenheimer koji nije želio istraživati odnos dobra i zla, nego samu prirodu zla:

- Moj glavni lik bio je 41. ubojica kojega sam snimio, a snimao sam još mnoge nakon njega. I sa sigurnošću mogu reći da je motiv za ubijanje uvijek bio isti: moć i novac. Ni jedan nije ubijao iz ideoloških razloga ili u samoobrani. Kad jednom počiniš ubojstvo, počinješ očajnički tražiti razlog zbog kojeg si to učinio. Njima je indonezijska vlada ponudila takav razlog kroz propagandu o komunistima, ateistima i Kinezima kao državnim neprijateljima. No ubojice su znale da je to laž, pribjegli su samozavaravanju uživajući u junačkoj retorici, identificiranju sa zvijezdama američkih filmova koje su gledali, s Elvisom Preslyjem, Johnom Wayneom… Shvatio sam da je to zapravo jedini način da svi mi izađemo na kraj s društvom koje traži da ljudi pate da bismo mi mogli kupovati odjeću, tehničku opremu i slično… Baš kao što ti obojice opravdavaju svoje postupke, svi mi znamo jednu istinu, a vjerujemo u drugu.

Upravo je to ključ za čitanje filma, koji kao što vrijedi za Indoneziju, vrijedi i za ostatak svijeta – kaže Oppenheimer - podsjećajući na dijete koje u priči Carevo novo ruho vikne „Car je gol!“: Svi znaju istinu, ali kad se ona kaže tako glasno i izravno, laž koja ju skriva se raspada:

- Još jedna stvar koju sam naučio je ta da su ubojice uvijek samo ljudi, i njihovi motivi su sasvim ljudski. U snimanje ovog filma sam krenuo nakon što sam radio na priči s osobama koje su preživjele masakre u Indoneziji, s kojim sam razvio blizak odnos. Zato sam mislio da ću se istražujući počinitelje infiltrirati među neprijatelje, no umjesto toga upoznao sam ljudska bića koja su također krhka i šarmantna i smiješna i slomljena kao što je svatko od nas.

Bez osuđivanja, kojem se svjesno odupirao, i prepuštajući scenarističku palicu samim protagonistima koji zaigrani poput male djece stvaraju filmske rekonstrukcije brutalnih ispitivanja i pokolja i krajnje nadrealne kičaste glazbeno-plesne sekvence koje nekim čudom filmu daju poetičnu notu, Oppenheimer je sloj po sloj oljuštio svu ljudskost i neljudskost koja se sudara u karakterima likova koji slave svoje zločine protiv čovječnosti i o njima žele napraviti prekrasan film:

- U istom se kadru tako zbivaju i fikcija i dokumentiranje njezina nastanka, a kako film odmiče fikcionalno postaje dominantno i priču iz dokumentarca pretvara u neki grozničavi san. Metode ispreplitanja fikcije i zbilje istraživao sam i kroz rad mojeg mentora, a danas i bliskog prijatelja Dušana Makavejeva – on je je kombinirao fikciju i dokumentarnost na samo naizgled jasan način. Fikcionalne scene u njegovim filmovima, naime, crpe alegorijsku snagu iz dokumentarnog materijala koji im prethodi, one postaju alegorije čitavog društva, poetske istine koje su jače od dokumentarnog materijala. Sličnu stvar pokušavam postići u svojim filmovima, samo što su kod mene i fikcija i dokument dijelovi istog materijala.

Nije slučajno da je uz velikana filmskog dokumentarizma Errola Morrisa kao izvršni producenti filma potpisan i kultni filmaš Werner Herzog, koji je Oppenheimerov film opisao kao nešto što u povijesti filma još nije viđeno. Upravo je Hezog poznat po vještom manipuliranju likovima, ali i granicama dokumentarnog i fikcionalnog, što je za dokumentarizam uvijek sklisko područje. Kako je Oppenheimer izbjegavao proklizavanje rubom?

- Uvijek pokušavam biti što je moguće iskreniji. S obzirom na motivaciju troje glavnih likova, čini mi se da nitko od njih nije bio zavaravan. Na početku sam im rekao da je to što su učinili imalo ogromne posljedice na njih same, na čitavo društvo i svjetsku povijest. Nisam im rekao da je to dobro ili loše, već da želim da mi ispričaju i pokažu što oni misle da su učinili. Jedina varka kojoj sam pribjegao bilo je suzdržavanje od užasavanja nad njihovim postupcima. Linija koju nikada ne bih prešao je naškoditi osobi koju snimam i istražujem. Kad bi se glavni lik Anwar primjerice počeo fizički lomiti pred kamerom, bio bih vrlo oprezan i pažljiv prema njemu. Nas dvojica smo u kontaktu i dan danas i stalo mi je do njega. Uglavnom, pokušavam biti iskren, ali nikada ne zaboravljam širi moralni smisao. Da se poslužim rečenicom Errola Morrisa: što drugo opravdava sredstvo, ako ne cilj.

Oppenheimer više nije poželjan u Indoneziji, no film se prikazuje tamo ipak prikazuje, uglavnom na zatvorenim projekcijama. Zato je – napominje - veliki dio ekipe morao ostati anoniman:

- Film je poput mračnog ogledala u kojem se mogu vidjeti svi dijelovi društva i svi su svjesni da se ne može poubijati milijun ljudi, lagati o tome i slaviti takve postupke 40 godina i zato svi ostaju posramljeni. To nam je i bio cilj i znali smo da će situacija postati opasna kad film izađe. Zato smo morali zaštiti dio filmske ekipe – to su nevjerojatno hrabri kreativni ljudi, koji su tijekom sedam godina rada na filmu postali moja obitelj i bez njih ovog svega ne bi bilo. To su najdivniji ljudi s kojima sam ikada radio.

Borba za istinu Joshue Oppenheimera se nastavlja, jer takve mračne priče zbivaju se posvuda, priprema se za novu misiju, koju ne želi otkrivati, a za razmišljanje ostavlja završnu sličicu:

- Prvi vođa indonezijskih odreda smrti kojega sam intervjuirao odveo me na mjesto zločina i tamo je zamolio da ga slikamo dok nasmiješen pozira s palcem gore i V za pobjedu. Nakon nekoliko mjeseci pojavile su se fotografije na kojima na identičan način poziraju američki vojnici koji su u Iraku mučili zarobljenike. Mi možda nismo navikli gledati ljude koji slave svoje zločine, no počinitelji se zapravo i ne osjećaju krivima jer nisu procesuirani. Krivnja ili poricanje dolaze tek nakon što ih se optuži ili osudi. A što ako počinitelji masovnog nasilja ostanu nekažnjeni, što ako pobjede i izgrade društvo na takvim temeljima. Tako je naime nastao svijet u kojem živimo: Velika Britanija je proizašla iz britanskog imperija, SAD je nastao na genocidu Indijanaca i holokaustu robova, Kina je represivni režim temeljen na nepodnošljivim radnim uvjetima i strahu. Indonezija nije nikakva iznimka od pravila, nego je alegorija samoga pravila.