Urbanizacija je i otac i mati

IDS-u je Istra i otac i mati, objavila je nedavno vodeća istarska politička stranka. Rečenica pogođena dvostrukom nesrećom, da je istodobno i patetična i besmislena, uskoro je postala predmetom sprdnje njihovih političkih oponenata. Vrte se sad rodbinski odnosi stranke u raznim podrugljivim varijacijama, ali, kao što to često biva kada se u odrasloj (stranačkoj) dobi operira freudovskim kategorijama roditeljskih figura, potkrade se i pokoja freudovska omaška, podsvjesno se izgovori istina.

Atraktivan položaj Istre omogućava članovima najjače stranke (ili njihovim političkim oponentima, ukoliko vladaju određenim mikrolokacijama) da žive od činjenice da Istra fizički postoji, to jest da se nalazi na čvrstom zemljištu, koje okružuje more i veći dio godine tuče sunce. A majka zemlja uz pomoć gradskih i županijskih očeva može doživotno zbrinuti svoju djecu, pa i njihovu djecu i unuke.

Samo ako se izgovori čarobna riječ: urbanizacija.

Urbanizacija je čudo.
Fenomen koji u sebi sjedinjuje matematiku i magiju.

Stoji čovjek, recimo, na nekoj zapuštenoj livadi u istarskom zaleđu. Uokolo je nisko žbunje, odlomljeno granje, postoji i trava, ali neugledna je, umorna, zapliće se pod nogama. Dosadno je tamo stajati, a i zemljište je bezvrijedno, poljoprivredna parcela, tri eura za četvorni metar, odnosno ništa za četvorni metar, jer zainteresiranih kupaca nema. Trebalo bi investirati neviđeni trud u oranje, kopanje i ispunjavanje formulara za poticaje, kako bi se ovdje posadila neka kultura, koju će nakon što nikne uništili tuča, suša, neka mutacijom usavršena biljna bolest.

Od ovog scenarija noćne more, zemljoposjednika može spasiti samo taj alkemijski mirakul, prenamjena olova u zlato. Urbanizacija.

Onom se istom četvornom metru, upravo u trenutku dok čovjek na njemu malodušno stoji, vrijednost može povećati dvjesto puta. Ljudima bez matematičke imaginacije, u koje i ja spadam, djeluje da je dvjesto puta ništa i dalje - ništa. Ali, recimo da je u pitanju hektar zemljišta, ili 10 000 kvadrata. (Premda bi time zadovoljio malo koji virtuoz urbanizacije). U prvoj varijanti (ne) vrijedi 30 000 eura, a u drugoj vrijedi 600 000. Više od pola milijuna eura.

Tako dramatična pojava u geologiji bi se manifestirala ozbiljnim potresom, ili izbijanjem vulkana. U svijetu novca tako burnih manifestacija nema. Ptice i dalje pjevaju, čuje se traktor u daljini, blato je na potplatima cipela, a vi ste milijunaš u domaćoj valuti.

Nema ni posebno dramatičnih posljedica: nijedan hrvatski lokalni dužnosnik nema razloga strahovati da će biti sankcioniran jer se tlo pod njegovim nogama pretvorilo u zlato.

Povjerenstvo za sukob interesa, na primjer, ima prilično komičnu filozofiju, da je u ovakvim situacijama najbolje djelovati  preventivno, poput cjepiva. Na žalost, ideja o cjepivu protiv sukoba interesa u ozbiljnom je sukobu sa zdravom pameću, jer se nijedan pacijent ne želi cijepiti protiv preko noći zarađenog bogatstva.

Osim što raspolaže ovim lijekom u eksperimentalnoj fazi razvoja, Povjerenstvo načelno može počinitelje i post festum uhvatiti u svoju mrežu. No, kako je dužnosnika cijelo more, ovlasti su Povjerenstva zakonskim izmjenama sužene na krupnu i srednje veliku ribu, dok manja jata kroz njihovu mrežu  prolaze neometano, i nastavljaju plivati prema otvorenoj pučini.

Samo su to neki od razloga zbog kojih urbanizacija i dalje ostaje izvan zakonskih, moralnih i bilo kakvih drugih ovozemaljskih kategorija. To je svijet letećih tepiha i čudesnih metamorfoza. Njegovi akteri, naši dužnosnici,  duhovi su iz boce, koje je nemoguće povezati sa stvarnim, materijalnim bićima, kao što su šogorice, supruge vlastite i stranačke, sestre i braća. 

Još manje ih se može povezati s povlaštenim informacijama, oni se rukovode vidovitošću i telepatijom, život im je, od trenutka kada su pristupili Stranci, ispunjen sretnim slučajnostima.

Svijet je to aseptične čistoće, gdje nema offshore računa i prljavog novca koji je potrebno pomno prati. Nema ni neukusnih crnih torbi s nagužvanim novčanicama, ni dokumenata zakopanih u vrtu poput loše prikrivenih leševa.

Ubitačna elegancija urbanizacije ne paralizira samo pravni sustav, ona  anestezira i bijes naroda. Dužnosnik nije pljačkao zajednički novac, niti je kokošario falsificiranjem putnih naloga. Samo je, poput vrhunskog umjetnika, bezvrijedan predmet pretvorio u remek-djelo.

Jedino se ponekad osjete povrijeđeno prethodni vlasnici, koji su dužnosniku prodali vlastitu djedovinu. Iako stvarnog razloga za ljutnju zapravo nemaju. Djedovi nemaju sposobnost munjevitog akumuliranja kapitala, kakvu čovjeku mogu osigurati «otac i mati».  Bivši vlasnici trebaju biti sretni što je im je za sve te besmislene hektare gole mizerije netko ponudio i simboličnu naknadu.

Jer ono što oni posjeduju, uvijek je bilo i bit će bezvrijedno. Ne spadaju u posvećeni krug upućen u tu vrhunaravnu, alkemijsku vještinu.

Urbanizaciju.