Novinar bez terena

«Ja sam vernik bez crkve, građanin bez grada, ljubavnik bez žene, ritam bez bubnjara», stihovi su iz najpoznatije pjesme kultnog rock benda «Goribor». Kod «Goribora» odsustvo objekta upućuje na krajnji poraz potpune slobode. «Biti pojedincem de jure znači da nemate koga kriviti za vlastiti jad, da uzroke vlastitih poraza nemate gdje tražiti osim u vlastitoj indolenciji i lijenosti i da se ne trebate nadati drugom lijeku osim da se sve više trudite», kaže  o pojedincu «oslobođenom» društva kaže Zygmunt Bauman.

Paradoksalno, u hijerarhiji hrvatskog novinarstva vlada obrnuta, i fatalna logika. «Novinar bez terena», novinar zatvoren u svoju radnu sobu, s kompjutorom i ergonomskim stolcem koji čuva kičmu, tajno je priželjkivani vrhunac brojnih karijera. Podrazumijeva se naime da informacija ne samo da ima dovoljno, već ih ima i previše. Proizvodi ih primarni, ulični novinarski sektor, u struci poznatiji pod nadimkom «Brza noga».




Ova nakazna podjela podrazumijeva da «Brze noge» raspolažu izvrsnom kondicijom i psihofizičkom izdržljivošću, dok se sekundarni sloj novinara, onih «bez terena», odlikuje natprosječnom inteligencijom, dobrim obrazovanjem, te izraženim talentom za analizu i sintezu.  Iz bezoblične gomile međusobno neusklađenih vijesti oni formiraju svima razumljivu stvarnost.




Oni «stvaraju stvarnost», «novinari sinteze». I, naravno, mnogo su moćniji od «primarnih novinara». Potonji možda znaju što se događa, ali prvi su pozvani naciji objasniti što taj događaj znači. To što upravo njima povremeno «procure» povlaštene informacije, nipošto ne znači da su napustili svoju radnu sobu i potezali zaštićene svjedoke za rukav, To naprosto znači da im je zazvonio telefon.




Deficit realnosti kod «novinara bez terena» nakon određenog vremena postaje kroničan, i praćen je raznim nuspojavama. Događa se da takav novinar ne može odgonetnuti tko je u izvanjskom svijetu preminuo, a tko je još uvijek živ, pa žive proglašava mrtvima, i obrnuto.




Nije isključena i pojava halucinacija: u jednom je dnevnom listu tako prije nekoliko dana objavljena vijest koja prenosi što se događa u premijerovoj radnoj sobi, i doslovno u njegovoj glavi. Pritom se opisani premijer ponaša potpuno uobičajeno, nesvjestan da nevidljiva novinarka u ulozi sveznajućeg pripovjedača zapisuje njegove misli, prisluškuje mu telefonske razgovore, računa koliko je minuta prošlo između jednog i drugog poziva. Je li premijer naručio tekst u kojem ima biti opisan kao fiktivni, literarni junak? Ili su dio fikcije i novinarka, i premijer? To ostaje nejasno, ali upravo činjenica da jednu ovakvu natprirodnu pojavu nisu čitateljima dužni razjasniti, demonstrira moć i novinarke, i njezinog medija.




Jednako kao što je bilo samo po sebi razumljivo da list «Pravda» svakog jutra zna što misli Kremlj.



«Središte moći činile su tajne informacije i introspekcija izvedena iz jednog višeg znanja o svijesti i povijesti…Krajnost je predstavljao Staljin koji se unutarnjim svijetom moći kretao kao u zatvorenom krtičnjaku…Svoju zemlju poznavao je samo još iz internih izvještaja i organizirane propagande, ponajprije iz igranih filmova, filmskih žurnala ili pak – književnosti», piše Gerd Koenen.




Hrvatski «novinari bez terena» itekako znaju da je njihova moć upravo u nevidljivosti. Bauman: «Omiljena strateška načela vladajućih u naše doba su bijeg, izbjegavanje i neangažiranje, a nevidljivost je njihovo idealno stanje».




Za utjehu «običnim» novinarima, onima s terena, koji ne stanuju u premijerskim glavama:  osobno poznajem neke od najutjecajnijih njemačkih novinara i komentatora, koji su, nakon trideset godina žurnalizma, još uvijek «na terenu».

Neki od njih su mi kućni prijatelji. Svaka hrana im je dobra, ne zalaze u gurmanske restorane, mnogo čitaju, svakih nekoliko godina objavljuju knjige. Primjećujem kako raspolažu dragocjenom vještinom da mogu spavati u sjedećem položaju, kao vojnici.




Ne znam raspolaže li tom sposobnošću novinar kojeg ovih dana promatram kako na društvenoj mreži neprekidno i sa silnom moralnom indignacijom vapi da «zašto novinari ne istraže» ove ili one teme. Promatram tu potpunu amneziju i kremaljsku paralizu sa silnim interesom, jer, koliko god bilo zgodno stanovati u tuđoj glavi, čovjek se prije ili kasnije mora sjetiti gdje je ostavio vlastitu glavu, i vlastitu profesiju.