Sramoćenje Prizzijevih

 
«Riječ je o Veselinu Ugrenoviću, 52-godišnjem okorjelom dileru, koji je na optuženičku klupu i ovoga puta sjeo zbog preprodaje droge», napisala je novinarka Ana Raić-Knežević, i grdno pogriješila. Zbog čega će u sudnici, iz koje inače redovito izvještava, ovih dana sjesti na optuženičku klupu.

Gospodin Ugrenović ju je, naime tužio zbog predbacivanja kaznenog djela, što će, prema novom Kaznenom zakonu, vjerojatno biti preinačeno u optužnicu zbog sramoćenja. Riječ na kojoj sramoćenje počiva u ovom je slučaju «diler».

Anić-Goldsteinov Rječnik stranih riječi «dilera» objašnjava kao «trgovačkog posrednika, trgovca (osobu ili poduzeće) na burzi vrijednosnica, u međunarodnim poslovima. Tek drugo, žargonsko značenje navodi kako je riječ o «onom koji prodaje, raspačava drogu, obično u manjim količinama».

Prema Aniću i Godsteinu je, dakle, vrlo teško objasniti zašto bi se gospodin Ugrenović vrijeđao. U prvom slučaju obreo se u iznimno prestižnom zanimanju, a u drugom se bavi upravo onim poslom zbog kojeg mu je interventna policija upala u stan kroz prozor, i zaplijenila 120 grama heroina, koji na tržištu stoji minimalno 36 000 kuna.

Čak je i pozicija gospodina Ugrenovića u hijerarhiji njegove profesije korektno definirana: on ne spada u narko- bossove, jer, sudeći prema zaplijenjenoj robi, ne prodaje na veliko, ali novinarka ga nije ni zlonamjerno degradirala u, recimo, «pushera», dvosmisleni izraz koji je ponekad sinonim za «dilera», a ponekad označava najniži rang u narko-industriji, djelatnika koji maloljetnicima nudi drogu kako bi ih pretvorio u ovisnike.

Ako ostavimo po strani uvredljivog gospodina Ugrenovića i lingvističke dileme, i dalje ostaje vrlo neugodna činjenica da se na popisu krivičnih djela u novom Kaznenom zakonu našlo – sramoćenje. Zakon kaže da se nekoga sramoti tako što se izgovore, ili objave, činjenice koja mogu škoditi njegovoj časti i ugledu. Po logici da treba ustrijeliti glasnika kako bi se otarasilo loše vijesti, i pomalo i u duhu seoskog licemjerja, zakonodavac smatra da sramota nije sramota, dok se ne pročuje. Na takvo «seosko» poimanje časti misli Slobodan Beljanski, kada piše: U kultu časti još uvijek ima plemenskog atavizma…Kult časti, kao deo palanačkih statusnih simbola, pretežno počiva na lažnim emocijama.

Ako se pak razumno pretpostavi da «čast» nije nužno pećinska kategorija, i da je Anić u Rječniku hrvatskoga jezika definira kao dostojanstvo koje se zasniva na etičkim načelima; moralni stav koji potiče da se djeluje tako da se stekne poštovanje drugih i sačuva samopoštovanje, onda se ne može izbjeći konstatacija da su ljudi poput Ugrenovića svoju čast uništili vlastoručno, jer su počinili djela upravo suprotna etičkim načelima, i pritom sami sebi potpuno uskratili poštovanje drugih. Što, za utjehu, nije nužno išlo nauštrb njihovom samopoštovanju. 

Na žalost, članak 148. ne pati od ovakvih dilema. Je li  Veselin Ugrenović sam sebe osramotio dilajući heroin, za što je višestruko i pravomoćno osuđivan, ili je njegov društveni ugled narušila novinarka, neće se utvrđivati sudskim procesom. Tamo optužena ima dokazati da je «činjeničnu tvrdnju» objavila u «javnom interesu».

Kako je gospodin Ugrenović upravo u javnom interesu, i u javnim procesima, osuđivan, i kako se odlučio za profesiju koja je s javnim interesom u popriličnom neskladu, moguće je pretpostaviti da će novinarka Raić-Knežević uspjeti dokazati opću korist od objavljivanja ove informacije.

Iako bi i to moglo biti sporno. Jer kakvu korist javnost zapravo ima od informiranja, mogao bi rezonirati sudac, i ne bi li za javnu dobrobit, i mentalno zdravlje nacije, bilo korisnije da im mediji plasiraju isključivo «vedre» vijesti, i konstruktivne savjete u kojem se supermarketu  suncokretovo ulje i tolaletni papir trenutačno prodaju po cijeni koja je u odnosu na konkurenciju niža za 43 lipe?

Imao bi rezona tako razmišljati sudac. Jer, nedavno se u mojoj redakciji povela rasprava o tome je li u prilogu o čovjeku triput pravomoćno osuđenom zbog zloporabe položaja i ovlasti (dilao je, iliti mešetario općinskim nekretninama),  koji je unatoč tome zaposlen kao viši županijski pravni savjetnik, opravdano upotrijebiti riječ «kriminalac». Anić i Goldstein su složno kimali glavama, riječ «okorjeli» svakako bi bila opravdana nevjerojatnom opsesijom dotičnog da uzastopno ponavlja isto krivično djelo, ali općim je konsenzusom utvrđeno kako «kriminalac» ima ustupiti mjesto «prijestupniku», a okorjeli ima postati «višestruki».

Ovo «nježno» intoniranje pokazalo se prilično razboritim, jer okorjelom kriminalcu, alias višestrukom prijestupniku, nakon objavljivanja njegovog dvostrukog «Dr Jekyll i Mr Hyde» identiteta nije pala ni dlaka s glave, a kamoli se izvrnula fotelja. Fotelja dovoljno unosna da može uživati u parničenju do mile volje, i utjerivati «čast i ugled» novcem koji je prije toga otuđio (zdipio?) poreznim platišama.

A hrvatski «čast i ugled» najradije se sudski utjeruju upravo sumnjivo stečenim kapitalom. Stoga ne bi bilo loše da u članak 148. Kaznenog zakona uđe i nadopuna prema kojoj časni tužitelj ima prije podizanja optužnice podastrijeti porijeklo svoje imovine. Novcem zarađenim preprodajom heroina, krađom društvenih dobara, ili ratnim profiterstvom, ne bi smjelo biti dopušteno financirati parničenje iz domene «sramoćenja».

Naravno, postoje i vrste ugleda koje nisu društveno prihvatljive. «Čast Prizzijevih», naime, ne spada u moralne kategorije za koje su kompetentni suci. «Zašto si otišao na policiju? Zašto nisi najprije došao k meni?», zamjera na početku «Kuma» don Corleone pogrebniku Bonaseri.

No, hrvatski rođaci don Corleonea  ne zaziru ovako dosljedno od organa pravne države. Niti pate od skrupula što obijesnim tužbama opterećuju ionako pretrpano i neefikasno pravosuđe. Dok danonoćno predano rade na vlastitom bogaćenju, nemaju vremena brinuti o dostojanstvu koje se zasniva na etičkim načelima. Stoga su sudstvu na čuvanje ostavili svoje najmilije potomke, Ugled i Čast. Kako bi im, jednoga dana kad operu sav prljavi novac, bili vraćeni neoštećeni, i uljepšali im spokojnu i bezbrižnu starost.