Doba socijalne osjetljivosti

Vrijeme je socijalne osjetljivosti.

Tvrtka koja utjeruje dugove za INA-u poslala mi je opomenu za neplaćeni račun na kojoj stoji: Svjesno smo složene i teške gospodarske situacije u Hrvatskoj no nadamo se da ćete iznaći mogućnosti da podmirite navedeno dugovanje. Došlo mi je da zaplačem od ganuća.

Ni T-Com više nije što je nekada bio. Ono zlostavljanje telefonom, koje priređuju dužnicima svojim, i dalje provode vikendom, ali ove subote su počeli tek u devet ujutro. Princip je još uvijek isti: najprije nekoliko puta zvrcnu, i kad se javiš, poklope slušalicu. Onda pričekaju da razmisliš o svim svojim neprijateljima, i potencijalnim sumnjivcima. Komu toliko naudih da je spreman potrošiti vikend, kako bi mi narušio duševni mir?

Oko tri poslijepodne, kada kreće novi ciklus ove psihološke igre, već ti je jasno: teško sam oštetio bližnjega svoga, T-com. U to se s druge strane slušalice napokon oglašava spiker umrtvljen anksioliticima, i lijepo na početku upozorava kako poruku treba saslušati do kraja, ali to je u realnom vremenu nemoguće, jer Zemlja brže putuje oko Sunca nego njegov glas kroz telefonsku slušalicu. Stoga će zazvoniti još jednom, da bi drogirani robot dobio šansu odverglati i spornu cifru, i svoj podugački ekspoze.  Kako mu je pauza između riječi dulja od kompozicije vlaka, nakon što napokon uspije izgovoriti uvidom u naše poslovne knjige, ni slon ne bi zapamtio što je tome uslijedilo, ili prethodilo, a bogme ni povezati te foneme nemjerljivog trajanja u smislenu cjelinu.

Iz psihoterapeutski intoniranog monologa uspijevam samo apstrahirati kako se korporacija brine za dobrobit svojih klijenata, i kad se začuje zvuk prekinute veze, osjećam blagotvorno djelovanje tog hipnotičkog tretmana. Obrambeni mehanizam mi je umrtvljen, ekstremiteti su potpuno opušteni, a bolovi u mišićima vrata i ramena nestali su.

Oko dužnika se hoda na prstima, kao oko teških bolesnika, navlaženom maramicom im se tapkaju dehidrirane usne, ne bi li pregrmili komatozno stanje, i ponovo stali na noge. Prošla su vremena kad se na njih išlo đonom; ovrhama. Imaju oni još mnogo toga što bi se moglo ovršiti, ali komu zaplijenjene stanove i automobile prodati, kad nacionalna ekonomija izgleda kao prizor iz Mad Maxa?

Znam da smo sami krivi što račune nismo platili na vrijeme. Treba smanjiti druge troškove. Recimo, ja nikako da se odreknem onih raskošnih, velikih papirnatih salveta, svega 50 komada u pakiranju. Premda samo malo manje, i dva sloja tanje, za istu cijenu dolaze u pakiranju od 200 komada. Kako ne jedemo pretjerano masnu hranu, i minimalno smo musavi tijekom obroka, ova ekstravagancija uistinu je izlišna.

Ista je stvar s toaletnim papirom. Kad god posegnem za onih četveroslojnim, i strpam ga u potrošačku košaricu, grize me savjest. Znam da trošim preko svojih mogućnosti.

Jučer smo muž i ja opet bili na kavi. A kave imamo doma! Za te novce mogli smo kupiti kilogram graha, i jesti cijeli tjedan.

Radijator redovito ostavljam upaljen preko noći, jer mi se inače ohladi nos i ne mogu zaspati. Cijelu noć grijati za jedan nos - i onda se pitamo kako smo dospjeli u dužničko ropstvo.

Dobra je vijest da smo napokon prije nekoliko mjeseci prestali kupovati knjige. Odemo u knjižnicu, ili čitamo one koje već imamo. Često navratim i na «Google books», tamo je velik izbor literature gdje se iz svakog poglavlja besplatno može pročitati nekoliko stranica. Nekad su me nervirali autori koji se u tekstovima ponavljaju, ili pate od viška verbalnog materijala. Sada vidim da je redundancija majka znanja, jer nikakva korist od pisca čije knjige ne funkcioniraju ako im odstraniš dvije trećine poglavlja.

Moj prijatelj iz djetinjstva nema ovakvih problema. Postao je ekstremno samoodrživ. Već dvije godine nije kupio ništa osim šećera i soli. Stakleni stol u dnevnoj sobi napravio je od vjetrobrana tamića s glomaznog otpada. Iza kuće je posadio pola hektara voća i povrća, i nabavio kokoši. Bila sam kod njega u posjeti kad je njegova žena odlučila kuhati marmeladu, pa joj je napravio veliki lonac za kuhanje od starog bojlera. A potom je vlastoručno izradio i kuhaču kojom će se marmelada miješati. Dok ju je marljivo šmirglao na dvorištu, pitala sam ga je li siguran da se to isplati. Ipak kuhača stoji svega nekoliko kuna, a potrošio je na to dva sata.

Ne kupuje se što se ne mora, bio je neumoljiv. I veselo je zviždao. Čovjek s plaćenim računima. Koje je uspio svesti na minimum: u dvorištu je pronašao podzemni izvor, izbušio rupu ručnim svrdlom, i rekao zbogom Hrvatskim vodama. Uštedio je za polovni traktor i kupio motornu pilu, čime je drastično smanjio troškove nabavke ogrjeva. Fiksni je telefon dao isključiti, a sada intenzivno smišlja način kako da se razvede od HEP-a, zbog nepomirljivih razlika u karakterima.

Kako smo i mi u međuvremenu poplaćali sve račune, ne možemo se kandidirati za osobni bankrot, koji nam predsjednik države ovih dana, u duhu novonastale socijalne osjetljivosti, pokušava omogućiti.  No, o takvim stvarima treba misliti na vrijeme. Pokušavam mužu sugerirati da bi mojeg prijatelja možda mogli uzeti za stečajnog upravitelja, na što on samo mrmlja kako poštuje koncept, ali treba misliti i o civilizacijskom nivou i našim konkretnim vještinama. S konkretnim vještinama stojimo uistinu beznadno loše: motornu pilu ne znamo ni upaliti, a aparat za varenje bi nam vjerojatno dokrajčio kratkovidne oči. Stoga nam ne preostaje drugo nego da se držimo civilizacijskog nivoa kao pijan plota.

U nadirućoj poplavi kućne nelikvidnosti, ustrajemo na posljednjoj hridi starih navika. I dalje na tjesteninu izdašno ribamo parmezan umjesto podravca, dnevno ogulimo više naranči nego što to nalažu naše potrebe za vitaminom C, umjesto srpom, kosimo travnjak benzinskom kosilicom, nadoplaćujemo da nam u  zubalo ugrade bijele plombe umjesto amalgamskih, a potom i dalje jedemo čokoladu i gomilamo karijes.

Samo na odjeću ne trošimo ništa: ona koju smo prije tri godine htjeli baciti, nekim se čudom na tavanu  pomladila, i spremna je izdržati još najmanje jedno desetljeće.

Neki dan, na uskom pločniku ispred redakcije, gdje veći dio prostora zauzimaju kontejneri, pokušala sam zaobići urednog starčića u bijeloj košulji i hlačama na crtu (gle čuda, i njegova odjeća se pomladila!) koji je upravo pretraživao ima li unutra nešto za jelo. Prizor koji je do prije pola godine bio smatran iznimno dramatičnim, sada je uobičajen, ponešto alternativan način planiranja dnevnog menija. Kako je sa svojom žutom najlonskom vrećicom zauzimao sav prostor između kontejnera i parkiranog automobila, morala sam se provući bočno, i doslovno ga obgrliti u jednom trenutku. Tada me je obuzeo snažan poriv da gurnem glavu pod poklopac, samo da vidim, zlu ne trebalo, što se uopće nudi. Srećom, suzdržala sam se u posljednji čas. Po bontonu nove socijalne osjetljivosti, to bi bilo jednako nepristojno kao da gurnem žlicu u tuđi tanjur.