Hrvatski san o besposlenosti

Težnja prema nezaposlenosti vjekovna je hrvatska težnja. Kulminirala je u postratnim vremenima, kada je svenarodni ideal svakog dvadesetpetgodišnjaka bio odlazak u mirovinu. Kako bi izbjegli zapošljavanje, ljudi su bili spremni na sve: od podmićivanja liječnika i nadležnih službenika, do simulacije raznih trajnih oboljenja. Trajao je duže od desetljeća taj igrokaz, u kojem se mnogi nisu libili provesti i pokoji mjesec u psihijatrijskim ustanovama zatvorenog tipa, samo kako bi dokazali vlastitu neuračunljivost. Koliko sam samo puta ljeti, na jednom idiličnom riječnom kupalištu moje rodne Banije, imala priliku slušati kršne mladiće s torzom iz reklame za muške dezodoranse, kako uz dvolitrene plastične pivske boce pretresaju razne administrativno-političke strategije umirovljenja.

U nastojanjima da se spase od rada, mnogi su u tom procesu - što zbog prečestog boravka u Vrapču, što zbog toga što je san o unosnoj penziji poprimao patološke, opsesivne oblike - uistinu postajali neuračunljivi. Nije ni čudo da, tri mjeseca nakon što su objavili registar branitelja, Ministarstvo još uvijek nije pronašlo ni jednog slijepog putnika na prekrcanoj splavi borbenog sektora.

Tko je zdrav, a tko bolestan u ovoj zemlji, po svoj će prilici ostati misterij za sva vremena. Misteriju pridonose i neki slučajevi čudotvornih izlječenja: stopostotni invalidi koji su se, nakon što im je ponuđeno mjesto gradonačelnika ili njegovog zamjenika, uspravili u krevetu, odbacili infuziju i iščupali cijev respiratora, te se klimavim, ali odlučnim korakom uputili prema svojim šahovnicom i radnim stolom od orahovine ukrašenim uredima. Tamo bi sjedili, zdravi, rumeni, i od brda odvaljeni, sve dok ne bi došao trenutak da zbog korupcije završe u istražnom zatvoru. Iza rešetaka bi tajanstvena bolest iznova buknula. Vjerojatno zbog stresa, tog univerzalnog medicinskog odgovora za fenomene nedokučive znanosti.

Kada je ponestalo novca za sljedeću generaciju mladih penzionera, ispostavilo se da potrebe za drugim profesijama zapravo i nema. Male poduzetnike i obrtnike uništila je što država, nametima na kojima bi joj pozavidio i Otomanski imperij, što lokalni dužnosnici i stranački kriminalni milje, koji su ih nesmiljeno reketarili.

Jednako su prošli strani investitori. Kad su uvidjeli gdje je sve potrebno podmazati, dali su petama vjetra. Pobjegla je glavom bez obzira čak i prljava industrija, jer je njezinim izaslanicima brzo postalo jasno da u Rumunjskoj mogu, umjesto jedne, izgraditi dvije za okoliš pogubne tvornice za iznos mita koji treba iskeširati nekom seoskom načelniku.

Hrvatska nema problem s nezaposlenošću. Nezaposlenost je naše prirodno stanje, jer ništa ne proizvodimo. To jest, obilato proizvodimo nezaposlenost.

Burze za zapošljavanje postale su mjesta dubokog pijeteta i gluhe tišine, kao seoska groblja. Osim što je na grobljima svjež zrak, a na burzama caruje tisućljetna prašina, kao u piramidama. Gospođe na šalterima postale su preosjetljive na propuh, ogrću se šalovima, i kad netko otvori vrata, prijeti opasnost da dobiju trenutačnu upalu pluća.

Budi oprezan sa svojim željama, jer bi se mogle ostvariti, kaže židovska poslovica.  Hrvatskoj se ostvarila nezaposlenost, koju su od nastanka samostalne države do danas složno podržavali tvorci anti-gospodarskih strategija, i demokratska većina koja ih je odabrala.

San koji se pretvorio u stvarnost ima, doduše, svoje naličje: glad. Ali mnogi su gladovali zbog ideala, Hrvati u tome nisu ni po čemu specifični. Kao što nema ničeg specifičnog u tome što je glad na kraju ipak iscrpila idealističku utopiju o besposlenosti i dokolici.

Točnije, utopija se okrenula novom idealu, radnim mjestima. Radna mjesta mogu biti fiktivna i stvarna. Kada kakav ministar ili gradonačelnik pokušava silom nametnuti javnosti neprihvatljiv projekt, to obrazlaže tvrdnjom kako je motiviran otvaranjem novih radnih mjesta, to jest sezonskim poslovima za dvadeset čistačica. Druga vrsta radnih mjesta realna je, i mnogo brojnija. To su radna mjesta u javnim poduzećima i državnim službama, koja su doživotna, nasljedna i u ovom mileniju popunjena. Problem s radnim mjestima nazire se već u izgovoru: u ovoj frazi, naglasak je uvijek na riječi mjesto, dok pridjev radno dolazi kao neki ukrasni epitet.

Nakon što je ispražnjena i do kosti oglodana državna blagajna, a dugovi iz zlatnog vremena besposlenosti došli do grla, radna mjesta postala su ključ hrvatske propasti.

Zbog mjesta, radnih, cijele obitelji ulaze u stranke i stranačke koalicije, sindikalne vođe potpisuju štetne kolektivne ugovore, novinari pišu huškačke tekstove, policija se trudi da nipošto ne nabasa na počinitelje, učiteljice ne prijavljuju pedofilske ravnatelje. Zbog radnih mjesta - za žene, djecu i nećakinje - urbanisti potpisuju urbicide, socijalni radnici ignoriraju pretučenu djecu, zaposlenice gruntovnica falsificiraju vlasničke listove, općinski pročelnici potpisuju pljačkaške troškovnike.

Poželjna radna mjesta, zbog kojih se krše sve ljudske, moralne i zakonske norme, i po potrebi gazi preko leševa, nikako nisu mjesta namijenjena radu. Ona su sama sebi i cilj, i svrha. Preko radnih mjesta u šaci se drže kompletne zajednice, gradovi i općine. Ucjene namještenjima postale su efikasnije od prijetnji ubojstvom: nitko ne želi završiti na ulazu Tutankamonove burze, i puštati propuh u tajne piramida.

Radne performanse su bezvrijedne, namjesto tržišta rada imamo burzu nezaposlenosti, a sama zaposlenost je vrhunac svake karijere. Unutar tih parametara, obavljanje posla dopušteno je u mjeri u kojoj neće ugroziti posjedovanje radnog mjesta. Manevarski prostor rada tu je iznimno sužen, i često nije moguće raditi gotovo ništa, osim održavati privid rada.

Pored radnih mjesta, postoje i poslovi, koji su znatno manje na cijeni. Stajati osam ili deset sati dnevno na blagajni supermarketa. Slagati daske u pilani, od čega se nakon nekoliko godina dobije trajno oštećenje kralježnice i ligamenata. Posluživati pijane goste do dva sata u noći. Poslovi gdje je spominjanje radničkih i sindikalnih prava samo loša šala. I sve to za i dvostruko manju plaću od one koju s identičnim, ili nižim kvalifikacijama nude radna mjesta. Uvjeti rada na ovim poslovima možda su upravo zato nemogući što nitko iz državnog i lokalnih političkih establišmenta nikada nije bio prisiljen članove vlastite obitelji zaposliti na jednom tako nesmiljenom zadatku. Užasna činjenica da se tamo doista radi, već je nešto zbog čega se te ljude ne isplati spašavati.