Moderna vremena

Alexa O'Brien novinarska je zvijezda, ali veliko medijsko nebo za tu se zvijezdu tek mora otvoriti. Tridesetak joj je godina, ima neugodnu narav, nervozno puši i svađa se sa svima koji joj stanu na put. Više od godinu dana jedina je svakodnevno pratila sudski proces vojniku Bradleyu Manningu, i bila jedini izvor dokumenata, baze podataka i profila svjedoka sa suđenja godine u SAD-u za druge novinare.

Namrgođena plavuša nije netko s kim se nužno želite upoznati. Ali, njezin utjecaj u novinarskim krugovima nedvojbeno raste. Na početku ljeta oko nje su se u vojnoj bazi Fort Meade uglavnom okupljali mlađahni blogeri s neobičnim frizurama, manjkom kilaže i viškom energije. Onda se sve češće počela pojavljivati kao gošća-komentatorica u jednosatnom dnevnom programu progresivne medijske organizacije Democracy Now. Na kraju suđenja Alexa je posvuda, citiraju je velike medijske američke kuće, pozivaju na panele i tretiraju s respektom.

Alexa nije studirala novinarstvo. Dolazi iz svijeta kompjuteraša, kaže da ju je oduvijek zanimala politička filozofija. Strastvena je i pristrana. Na slučaju Bradleya Manninga svaki je dan radila po 14 sati. Danas će biti težak dan, rekla mi je tiho malo prije no što su 25-godišnjeg vojnika osudili na 35 godina zatvora zbog klasificiranih dokumenata koje je proslijedio WikiLeaksu.

Novinarstvo Alexe O'Brien nije ono o čemu se uči u školama novinarstva. Ali, o čemu se zapravo danas uči u školama novinarstva?

Kao po dogovoru, dnevnici uglednih TV kuća, CBS-a, ABC-a, NBC-a, presudi vojniku Manningu posvetili su čitanu vijest od 15-ak sekundi negdje u sredini polusatnog udarnog večernjeg programa. Breaking news bila je zato vijest o njegovoj odluci da promijeni spol i postane Chelsea Manning, nije važno što prosječan gledatelj zapravo i ne zna previše o tom Manningu i razlozima zbog kojih će dobar dio života provesti u zatvoru u Kansasu.

Postoji hram novinarstva u Washingtonu. Zove se Newseum i podsjetnik je na sve veliko i dobro o jednoj profesiji koja zaslužuje hram. U muzeju je čarobna radionica Tima Russerta, legendarnog voditelja nedjeljnog političkog magazina Meet the Press čije su intervjue istodobno priželjkivali i mrzili kongresmeni, senatori, predsjednici. Ubojita pitanja Russert je pripremao u maloj radnoj sobi zatrpanoj knjigama, novinama, dokumentima i uspomenama.

U Newseumu su i kadrovi nevjerojatnih trenutaka iz povijesti koje je tada relativno nov medij - televizija uspio s malim zakašnjenjem ili izravno prenijeti gledatelju. I skripte večernjih vijesti koje je TV voditelj koji je nosio neslužbenu titulu lica kojem se najviše vjerovalo u Americi, Walter Cronkite, uvijek potpisivao s istom rečenicom: This is the way it is. U toj velikoj, modernoj zgradi na Pennsylvania Aveniji imena su novinara iz cijelog svijeta koji se jednom nisu vratili u redakciju. Prsti se uvijek ponovno zaustavljaju na slovima G i L, a jedan klik na ekran donosi lica Siniše Glavaševića i Gordana Lederera i opise zadataka na kojima su ubijeni. Čovjek ne mora biti novinar da se poželi vratiti u muzej posvećen novinarstvu.

Alexa O'Brian ne skriva svoju strast. I nije jedina. Angažirano novinarstvo je u modi. Alexa se pisanjem bori za svoje principe. Otvoreno podržava osnivača WikiLeaksa Juliana Assangea i njegov rat s moćnima. Pristrani su i drugi, najčešće iz manje principijelnih razloga. Moderna publika voli medijsku arenu u kojoj se sve uglavnom svodi na borbu progresivnih i konzervativnih. Znaju to dobro vlasnici medija čija je najveća ambicija privući što brojniju publiku i servirati joj, između vijesti, puno, previše reklama. O tome se ne raspravlja previše na panelima za novinare koje povremeno organiziraju Newseum ili National Press Club. Govori se uglavnom o tome kako pohvatati konce i biti sveprisutan na društvenim mrežama.

Meni svejedno nedostaju lica koja ispune ekran i kojima povjerujem kada kažu This is the way it is.