East River

Rujan je mjesec u kojem stanari 1. avenije u New Yorku, na potezu izmedju 42. i 47. ulice, požele odseliti iz grada. Makar nakratko, dok se diplomatska izaslanstva iz cijelog svijeta ne vrate svojim kućama, a policajci na prilazima sjedištu UN-a ne prestanu pregledavati dokumente i tražiti propusnice.

Rasprava na Općoj skupštini UN-a još uvijek traje, ali glavni su politički igrači napustili grad. 68. zasjedanje pamtit ćemo po petnaest povijesnih minuta, koliko je trajao telefonski razgovor između Hassana Rouhania i Baracka Obame, prvi kontakt lidera Irana i SAD-a nakon više od tri desetljeća. U anale će ući i noć kada su članice Vijeća sigurnosti konačno digle ruke "za" Rezoluciju o Siriji, prvu opipljivu akciju svjetske organizacije i međunarodne zajednice nakon dvije i pol godine krvavog sukoba u kojem su civili najveće žrtve.

No, vratimo se na početak koji nije previše obećavao. Za novinare početak je dugo čekanje u press centru. Red je kilometarski, ali ne i dosadan. Kolegica iz Nigerije objašnjava dopisniku Al Jazeere iz Washingtona, američkom Palestincu, kako je došla pratiti prvu damu. On se pomalo čudi što gospođa Patience Jonathan ima svoju novinarsku pratnju, a kolegicu njegovo čuđenje pomalo iritira. Dan poslije Sahara Reporters objavit će kako je nigerijsko izaslanstvo najbrojnije na 68. zasjedanju, ima gotovo 600 izaslanika, a predsjednik Goodluck Jonathan odsjeo je u Pierre Hotelu gdje noć u predsjedničkom apartmanu stoji deset tisuća dolara.

Ok, nije gospodin Jonathan jedini koji voli skupe hotele i luksuz. Rasprodani su predsjednički apartmani u svim razvikanim hotelima na Manhattanu , a oko UN-a tiho klize crne limuzine sa zatamljenim staklima čiji dnevni najam stoji 1800 dolara. Uglavnom su statusni simboli važniji elitama zemalja u kojima je demokracija krhka, no i velike sile vole demonstrirati moć. Usput, hrvatsko je izaslanstvo odsjelo u pristojnom, ali ne i pretencioznom hotelu Westin pored Grand Central Terminala.

U New Yorku su svi ravnopravni, ali ne i podjednako važni. Svijet na trenutak stane kada na zasjedanje stiže i kada ga napušta predsjednik SAD-a. Nema prešetavanja, micanja, zapravo svatko ostaje tamo gdje se zatekao u datom trenutku. Ali, američki se predsjednik relativno brzo vrati u Bijelu kuću, i skine makar mali teret s ljudi zaduženih za sigurnosti oko 130 okupljenih svjetskih lidera i osam milijuna stanovnika.

Sve je to samo parada političara, rezignirano komentira producent iz Maroka dok sa slušalicama na ušima pregledava govore koji su mu promakli. UN više nije isti bez diktatora, ekscentrika ili revolucionara koji su na američkom tlu, ali teritoriju koji pripada svijetu, držali vatrene govore protiv hegemonizma, komentiraju pola u šali, pola ozbiljno kolege dok čekamo izjave dužnosnika. Možda bi sve bilo napetije da se pojavio Putin, ali ruku na srce ruski predsjednik nije baš zapamćen po inspirativnim govorima.

Treba li svijetu UN, ili treba li svijetu ovakav UN?, pitanja su koja sve češće ponavljaju ne samo američki izolacionisti, već i konstruktivni kritičari svjetske organizacije koja je odavno izrasla u glomazan aparat čiju je pravdu i pomoć teško dočekati.

Treba, i to ne samo zato što je East River jedino mjesto gdje se neprijatelji ne gledaju preko nišana, a svaka zemlja ima pravo na stav, kao i na svojih petnaest minuta da ga iznese globalnom auditoriju. UN nam, među ostalim, treba jer samo u New Yorku, s govornice svjetske organizacije, Malala Yousafzai može poručiti svjetskim liderima: ratom i terorizmom pogođenim zemljama poput Afganistana pošaljite knjige, a ne oružje. A državnici, slagali se ili ne, moraju zapljeskati govoru neustrašive 16-godisnjakinje iz Pakistana koju ni talibanski meci nisu zaustavili.