Dan kada je ubijen Kennedy

Taj je petak Bob Schieffer u redakciju Star Telegrama stigao posljednji. Uredi su bili prazni, papiri razbacani, telefoni su zvonili bez prestanka. Svi su reporteri već bili u Dallasu, ili na putu prema gradu u kojem je ranog poslijepodneva 22. studenog prije pola stoljeća ubijen 35. americki predsjednik.

U šoku zbog vijesti o atentatu, i u strahu od ljutnje urednika jer je na posao došao s nekoliko sati zakašnjenja, 26-godišnji je novinar rezignirano podigao telefonsku slušalicu. S druge je strane ženski glas tražio nekoga tko može ponuditi prijevoz iz Fort Wortha do Dallasa. Trenutak prije no što je nepoznatoj ženi poklopio slušalicu, Schieffer je čuo riječi: Ja sam majka Lee Oswalda, moj je sin navodno pucao na predsjednika Kennedya. Taj je trenutak odredio Schiefferovu karijeru. U odijelu, s kaubojskim čizmama i neizbježnim zlatnim pečatnjakom, danas 76 godišnji novinar filmski uzbudljivo priča o 40-ak minuta dugoj vožnji iz jednog teksaškog grada u drugi, i gotovo bizarnoj konverzaciji s Oswaldowom majkom na zadnjem sjedištu limuzine koju je pronašao u rekordnom roku. U Dallasu se mladi reporter pretvarao da je detektiv u pratnji majke osumnjičenoga, pa su mu kolege ponudile sobu s telefonom i pristup povjerljivim informacijama o istrazi.

Schieffer je jedan od američkih novinara koji su izvještavali iz Dallasa na dan atentata na Johna F. Kennedya. Slušam ga dok s još troje kolega u National Press Clubu u Washingtonu dijele sjećanja na događaj koji ni Amerika ni svijet ne mogu zaboraviti. Kakvi životi, kakve priče.

Marianne Means bila je jedina žena među novinarima koji su pratili predsjedničku kolonu.

Više ne hoda samostalno i teško govori. Ali, još se s kolegama bori za riječ kao što se prije pedeset godina borila za telefon. Fiksni je telefon u tom trenutku značio sve, vezu s redakcijom, život za vijest. Novinarstvo je bilo muška profesija, i bitka za telefonsku liniju nije završila pobjedom za reporterku koja je izvještavala o Bijeloj kući za The Hearest News.

A vijest je bila nadrealna. Ubijen je predsjednik SAD-a. Jim Lehrer, koji je kasnije postao zaštitno lice večernjih vijesti PBS-a i voditelj predsjedničkih debata, imao je zadatak za Dallas Times Herald izvijestiti o slijetanju predsjedničkog zrakoplova Air Force One u Dallas i putu predsjedničke kolone do grada. Jutro je bilo kišno, pa je osiguranje razmišljalo o tome da na automobil koji će prevoziti predsjednički par od zračne luke do grada stavi zaštitni, plastični krov. No, dan se razvedrio i pratnja je odustala od te zamisli. Lehrer će u ponoć tog istog petka naletjeti na agenta koji je donio odluku da krovovi na automobilima u kojem su se vozili predsjednik i njegova pratnja budu podignuti. I agenta i novinara zauvijek će proganjati isto pitanje: Bi li sve bilo drukčije da se JFK nije vozio u otvorenoj limuzini? Lehrer je teroriji posvetito knjigu: Top Down: A Novel of the Kennedy Assassination.

Sid Davis možda ima najnevjerojatniju priču. Dan u Dallasu tadašnji radijski izvjestitelj iz Bijele kuće počeo je brojanjem pucnjeva koji su ispaljeni na predsjednikov Lincoln, a završio kao jedan od tri novinara koji su svjedočili prisezi novog predsjednika Lyndona Johnsona na letu Air Force One iz Dallasa u Washington. Pored Johnsona su u tom trenutku stajale dvije žene, supruga Lady Bird Johnson i Kennedyeva mlada udovica, u odjeći poprskanoj krvlju koju je odbila presvući. Davis dubokim, hrapavim glasom radijskog novinara svjedoči o tome kako je nakon prisege Johnson najprije poljubio suprugu, a potom Jacqueline Kennedy, te kako je odbio gestom svaki pokušaj da mu netko od 26 prisutnih u predsjedničkom zrakoplovu pristupi i čestita.

Četvoro novinarskih veterana opisuju šok Amerike na dan kada je ubijen Kennedy, dijele neizvjesnost i teorije koje su se širile dalje od Dallasa. Pričaju i o nevinosti tog doba, vremenima kada predsjednika nije pratio tim PR stručnjaka i spin doktora, a ulični je kolporter redovito ulazio u redakciju prosvjedovati kada mu se ne bi svidjela urednička oprema Star Telegrama.

Dan kada je ubijen predsjednik Kennedy bio je dan kada smo shvatili da američki predsjednik nije superheroj i da smo ranjiviji nego što smo uopće mogli i zamisliti, ne bez sjete kaže Bob Schieffer. 

I dalje je jedno od zaštitnih lica CBS-a. Na pitanje vjeruje li da ubojica JFK-a nije bio sam 22. studenog 1963., odgovara: Nitko me još nije uvjerio u to. Ali isto tako kaže i kako ne postoji racionalno objašnjenje zasto je Lee Harvey Oswald ispalio tri pucnja u predsjednika Kennedya, i zauvijek promijenio lice Amerike.