'Petar Pan' u ZKM-u, bajka za modernu djecu

Predstava 'Petar Pan' istaknutog slovenskog redatelja za djecu Roberta Waltla, premijerno postavljena sinoć u Zagrebačkom kazalištu mladih (ZKM), šarena je i vesela bajka za modernu djecu puna humora i topline. Poznatu priču Waltl je postavio na starinskoj sceni koja podsjeća na teatar s početka 20. stoljeća, uz prenaglašenu glumu obilježenu snažnim dramskim patosom.

Priču otvara tužno prisjećanje gospodina i gospođe Darling igraju ih Urša Raukar i Pjer Meničanin - na noć kada su odlučili navečer izići, nakon čega više nisu vidjeli svoju djecu. No, početnu melankoliju razbija već praktički u prvom trenutku Meničaninova duhovita impersonacija njihova obiteljskog psa Nane, jer on se tvrdoglavo "uvukao u pseću kućicu" odbijajući izići, ljutit na sebe što te noći nije poslušao pseći lavež upozorenja i odustao od izlaska. Ulazak na scenu Wendy i njezine braće Johna i Michaela znak je za početak igre - igraju ih Anja Đurinović, Danijel Ljuboja i Petar Leventić, koji pršte veseljem i znatiželjom, kao nekom vrstom emocionalne protuteže roditeljskoj brizi i ljubavi. Pojavom Vedrana Živolića u liku prkosnog dječaka Petra Pana koji odbija odrasti priča se transponira u svijet mašte u kojemu je sve moguće, ali čiji stanovnici ipak nisu lišeni trajne traume odsustva roditeljske ljubavi.

Svi su likovi prikazani punokrvno, istodobno i smiješni i tužni, obojani čitavom paletom vrlo izraženih emocija i osobina, dok je gluma donekle karikirana, što likovima daje dodatni šarm i duhovitost. U interpretaciji Doris Šarić Kukuljice ljubomora vile Zvončice dobiva smiješno sarkastičan ton, a Frano Mašković dao je Kapetanu Kuki dramatičnu notu tragikomičnog anti-junaka. Izgubljenu djecu impersonirali su Filip Vidović, Marko Cindrić, Hrvojka Begović i Lukrecija Tudor, a tu su i indijanka Tigrasta Ljiljana (Dora Polić Vitez), te gusari (Kristijan Ugrina, Milivoj Beader, Pjer Meničanin).

Klasični predložak škotskog pisca Jamesa Matthewa Barriea s početka 20. stoljeća dramatizirao je Ivor Martinić, koji je jezik osuvremenio. Iako se dramaturg Ivica Buljan držao svih poznatih osnovnih točaka originalne priče, one zapravo služe samo kao spojevi za koje se drži radnja temeljena ponajviše na dinamici kretanja glumaca. Na pozornici je čitavo vrijeme i glazbenik Nenad Kovačić, koji uživo prati radnju dajući joj ambijentalnu glazbenu kulisu. Dodatnu dimenziju predstavi daju kostimi Ane Savić Gecan, svjetlo Aleksandra Čavleka, te scenografija, djelo Francuza Jeana Guya Lecata, koja među ostalim uključuje 'letenje' na sajlama, kartonske 'valove' na tračnicama i provlačenje statičnih komada kulisa iz kojih nastaje promjenjiva pozadinska slika.