Barijere, stepenice javnih institucija

U ovom blogu bavit ću se javnim i financijskim institucijama u kojima ne postoji pristup za osobe s invaliditetom. Al' ne samo pristupu do šaltera, ulaza u zgradu, već i komunikacijskim neznanjem ljudi koji rade na tim šalterima i obraćaju se nama, osobama s različitim invaliditetom - slijepima, gluhima, nagluhima, osobama u kolicima i intelektualnim teškoćama.

Većina službenika koji rade na šalterima u pošti, banci, Fini, nažalost ,nisu prošli znakovni jezik za gluhe pa oni moraju imati pratnju kako bi im pomogli da ti isti službenici shvate želju klijenata. A isto tako, kada dođe osoba s intelektualnim teškoćama platiti neki račun, često sam imao prilike čuti kako ga službenik pita ima li pratnju, a on mu odgovara kako sam plaća račune i time pokazuje službeniku svoju samosvjesnost, a službenik ostaje zbunjen jer ne znam ispravan način komunikacije.

To sam sve vidio iz svoje jurilice, kolica, rola. Najgore mi je kada dođem, pred poštu, banku ili neku drugu instituciju pa zaštitar izađe pred mene koji je stariji od mene pa nema fizičke snage te mi daje prijedlog da pozove službenika kako bi financijski transfer obavili ni manje ni više nego na cesti. Cest ist the best! Eto, to je svakodnevna suradnja osoba s invaliditetom i financijskih osoba.

Tako to izgleda iz moje perspektive i ostale ekipe s invaliditetom.

A sad si zamislite istu takvu situaciju u manjim gradovima, selima i mjestima. Tamo se još nije ni krenulo u prilagođavanje postojećih prostora, općina, mjesnih zajednica, pošta, banaka, bankomata. U manjim mjestima su osobe s invaliditetom osuđene na to da im nije ništa prilagođeno ni na dohvat ruke. Čak su i neke ljekarne njima nepristupačne. Nekad mi netko zna reći, a što je jedna stepenica. Jedna stepenica je za nekog tko ne može, vjeruje, velik iskorak. A za društvo mali iskorak da to promijeni.

Ono što mene najviše boli jesu Centri za socijalnu skrb koji su većinom neprilagođeni, s uskim hodnicima, još užim vratima, a o broju stuba da i ne pišem. Nije to samo problem osoba s invaliditetom jer u Centre za socijalni rad najviše dolaze majke s malom djecom u kolicima, stariji ljudi koji su sve nepokretniji. Isto tako me ljuti kada ondje vidim uska i mala dizala i onda doći do svog socijalnog radnika je pothvat kao da se dižemo na Mount Everest. I onda napokon stigneš do njega, al' onda teško uđeš zbog uskog prolaza i vrata. I onda opet razmjenjujemo riječi na hodniku, a ne u sobi. Kao dva prijatelja koja su se slučajno i usput srela.

Gdje je tu onda moja privatnost?! Pa nismo na placu da moraju svi sve čuti i znati! Nažalost, navest ću još jedan problem, a to je naše veliko hrvatsko zdravstvo jer osobe s invaliditetom često idu kod raznih liječnika. Volio bih da netko ode vidjeti toalete u prijemnoj ambulanti na Šalati. Oni su potpuno neprilagođeni i  za osobe s invaliditetom, a bogme i za one koji su nepokretniji, s netom operiranim kukovima. Prolaz do toaleta moguć je samo bočno, ako je osoba korpulentnija.




Ali nije samo to problem, već ih ima još i to u nekim specijaliziranim odjelima. Primjerice, dođem li kod nekog specijalista i on želi obaviti pregled nada mnom, tada nema asistenta koji bi me mogao podići pa se cijela procedura zakomplicira i oduži. Jer dok on pronađe asistenta odnosno medicinsku sestru ili usputnog liječnika da mu pomogne dići me, ostali pacijenti su sve nervozniji.

Do prije nekoliko godina žene s invaliditetom prvi su put u životu bile kod ginekologa jer do tada nisu postojali stolovi za takve osobe.

Imam primjedbu i na same liječnike koji nemaju dobro razvijenu etičnu komunikaciju s osobama s invaliditetom i ne znaju razgovarati s gluhima i nagluhima i osobama s intelektualnim teškoćama. Usto, liječnici nemaju ni dovoljno strpljenja takve pacijente saslušati i pokušati na najbolji mogući način riješiti njihov problem. Isto tako bih volio znati koliki je broj liječnika završio edukaciju znakovnog jezika radi bolje komunikacije s nagluhim i gluhim osobama.

To bi bila vrlo zanimljiva činjenica koju dok pišem ovaj blog još nemam, ali istražit ću je.

Imamo još jednu barijeru u našim životima, a to su prijevozi. Kada bih volio autobusom ići do primjerice Splita ili Dubrovnika, imao bih problem otići do kolodvora i uzeti kartu jer ne mogu doći do šaltera i normalno kupiti kartu. A isto tako moram reći da nismo nabavili niskopodne autobuse na relaciji između županija. Ali se sad opet otvara jedno pitanje, jesmo li mi ravnopravni s ostalima ili ne?

Nismo, na moju veliku žalost. Jer em što mi je teško dokotrljati se do šaltera, em što su oni svi na povišenoj razini pa me šalterski službenik teško i primijeti. Teško je to sve i opet se sve svodi na nužnu pomoć druge osobe,  a potrebna je samo mala preinaka i u glavama onih koji smišljaju takve postaje prijevoza i u cementu i betonu koji se nalazi u brojnim stubama koje moram prijeći.

Ali zašto već jednom ne počnemo primjenjivati zakone gdje smo svi jednaki u pristupu - fizičkom, svim institucijama društva. I za kraj, što se događa na mjestima gdje osobe s invaliditetom isto kupuju robu i dr. U velikim trgovačkim centrima pobrinuli su se da imamo pristup na više katove - doduše, uglavnom dizalima. Naravno, kako bi se potrošilo još više. No, problema ipak ima. Ali u glavama pojedinih trgovaca. Jer kada primjerice zatražim neki odjevni predmet, prodavačice me gotovo uvijek pitaju imam li pratnju jer se boje da želim to i probati.

Najgore u svemu tome je taj osjećaj diskriminacije i neshvaćanja problema koje imaju osobe s invaliditetom. To je problem društva koje još uvijek očito nije dovoljno osviješteno i nema empatiju za sve nas.


Pozdrav od kotrljajućeg Hrvoja!



*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a