Gdje su savezi i udruge civilnih invalida?

Danas ću pisati o jednoj neobičnoj temi. Nemojte se bojati, nisam puknuo. Osobe s invaliditetom žive sve teže i teže, sve je manje novca, smanjuju se prava na zakonskoj razini, a savezi udruga civilnih invalida se ne čuju.

Muk, tišina. Zanimljivo, zar ne? Inače moram na svoju žalost konstatirati da se savezi i udruge samo čuju kad treba nešto prigodno obilježiti. Ja sam inače bio uvjeren da je to problem medija, ali sad vidim da to nije problem medija, nego da je problem saveza i udruga civilnih invalida. Pif, paf. Nitko nije postavio sadašnjoj vlasti već tri godine (ulazimo u četvrtu) ili se pobunio zbog smanjivanja prava osoba s invaliditetom u socijalnoj skrbi. Ne znam baš je li to u redu. Nažalost znam da savezi i udruge invalida žive od državnog i županijskog proračuna pa koliko im ovi daju novca toliko ovi moraju biti tiho. Ili kako bi naši Zagorci rekli – kuš. Meni to sve već ide na živce. Jer ne mogu to više gledati. Ne zalažem se za "šator", ali se zalažem da savezi i udruge civilnih invalida kroz institucije lobiraju i bore se za bolja prava civilnog invalida. Ali kako sam već napomenuo, ne čujem ni zvuk ni kreketanje žaba.

Svakodnevno pričam sa svojim prijateljima koji su blizu tih udruga i saveza i kažu mi doslovce ovako: ljudima u udrugama i savezima je lijepo. Primaju novac za svoje projekte i polako se prijavljuju za europske fondove. Sve je to dugoročno, ali savezi i udruge morat će hitno kupiti jedan kanader da ugase požar. Jer ne da su civilne osobe s invaliditetom ugrožene životno, nego su dovedene na dno dna. Ovo govorim pouzdano jer vidim kako sve teže i teže žive, kako nemaju hrane i kako nemaju novca za plaćanje režija. Baš je u utorak u Hrvatskoj uživo bio prilog jednog mladog bračnog para iz Slavonskog Broda koji su podnijeli zahtjev za oprost dugova jer nemaju novca da plate račune. Ne znam kako nitko nije u Slavonskom Brodu od tih udruga reagirao i krenuo u akciju da pomogne svojim članovima. Ne možemo dozvoliti i ne smijemo dozvoliti da osobe s invaliditetom više od godinu dana budu dužne nekome zato što nemaju sredstva za život. Bojim se onog najgoreg – da stavimo u navodnike – ne želim da se dogodi da netko počini samoubojstvo zbog toga što nema novca i ne može živjeti.

Meni je ovo užasno teško pisati. Ne znam više kako pomoći svojim prijateljima koji su invalidi kao i ja, koji nisu imali sreću da dobiju na Bingu pa žive u Zagrebu, imaju nekakvu egzistenciju i mogu platiti račune, mogu biti primijećeni u društvu. Da stvar bude gora, ovakvih primjera ima i u Gradu Zagrebu. Svakodnevno se rolam gradom i gledam poznate i nepoznate osobe s invaliditetom koje, da oprostite, prose na ulici. To je tako ružan način i zato molim saveze i udruge civilnih invalida da prvo i osnovno izađu u javnost i kažu koliko su godišnje dobili novca iz proračuna i od županija i što su napravili da poboljšaju uvjete života civilnih invalida. Koji su to sve projekti, koji su to programi, koliko su se puta obratili ministarstvima, Vladi, Saboru… Koliko su puta dobili odbijenice i koji su njihovi planovi za ubuduće. Nažalost znam da savezi i udruge civilnih invalida primaju veliki novac iz proračuna i za taj novac, ako ništa drugo, moraju aktivirati svoje članstvo. Ne smijemo šutjeti, ne smijemo gutati jer imamo svoja prava. Konvencija UN-a o osobama s invaliditetom nam daje za pravo da svakodnevno stišćemo vlast, ali i oporbu, da rade u ime nas.

Zato probudite se i pokažite da nas ima. Danas u populaciji osoba s invaliditetom brojka je izuzetno velika – oko 12 posto ukupnog stanovništva Republike Hrvatske. Ne bih volio za kraj da opet moram slušati tužne, strašne priče o osobama s invaliditetom koje su na rubu. Zato imamo ljude u savezima i udrugama invalida da govore u ime osoba s invaliditetom. Imamo ipak jedan problem. U većini tih saveza i udruga su zdrave osobe, a ne osobe s invaliditetom. Pokažimo da i mi znamo i možemo, ali pokažimo i koje mi potrebe imamo i natjerajmo političare koji su dobili hemeroide da se dignu i da krenu naprijed. Uopće me ne zanima koja je stranka i ne zanima me rejting stranke. Zapamtite, moji prijatelji koji ste u kolicima, koji ste slijepi, gluhi i nagluhi i koji imate još nekakvih potreba, da su udruge i savezi, a i političari tu zbog vas.

I za sam kraj, ja sam ove nedjelje gost u emisiji Nedjeljom u 2 kod velikog Aleksandra, ali ne Makedonskog. Govorit ću o vama, dragi prijatelji, koji teško živite, koji ne izlazite van, a ne izlazite jer nemate sredstava ni za svoj život, a kamoli za izlaske.

Zdravi i veseli bili! Pozdrav od kotrljajućeg Hrvoja.

*iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a