Damir Matković: Zašto je džihadistima Tunis najveći neprijatelj?

Teroristički napad na tuniski Nacionalni povijesni muzej u kojem je poginula 21 osoba, a 47 je ozlijeđeno, najkrvaviji je teroristički čin ikada zabilježen u Tunisu. Takozvana Islamska država, koja je preuzela odgovornost za napad, nazvala ga je prvom kapi kiše (atentata) koja će slijediti.

Policija je ubila dva napadača za koje se ispostavilo da su tuniski državljani. Dvadesetogodišnjaci Saber Khachnaoui i Yassine Labidi tajno su prebjegli u Libiju, kod džhadista prošli vojnu obuku i vratili se u Tunis ubijati križare, kako oni zovu zapadnoeuropske državljane. Saber je rodom iz Kesserine, grada 30-ak km od alžirske granice, gdje su stalni sukobi vojske i policije i džihadista, kojima obližnje planine služe kao sklonište. Jedan od ubijenih atentatora navodno je bio pod nadzorom tajnih službi. Pokaže li se to točnim, bit će to dokaz da sigurnosne službe loše obavljaju svoj posao. Nakon svrgavanja diktatora Ben Alija, koji je vladao željeznom rukom uz obilatu pomoć tajnih službi, u njima su provedene čistke koje su, očito, loše utjecale na njihovu djelotvornost. I to u vrijeme kada u Tunisu ima oko 500 džihadista, povratnika sa sirijskih i iračkih ratišta. Procjenjuje se da se oko 3.000 Tunižana priključilo ekstremističkim skupinama u Siriji i Iraku.

Veliki je sigurnosni problem i rasulo u Libiji s kojom Tunis ima dugu granicu. Zbog teškog i nepristupačnog terena tu je granicu teško djelotvorno nadzirati, a što vješto koriste krijumčari oružja. Različite ekstremne islamističke skupine u Libiji imaju oružja u golemim količinama. Nažalost, za atentat kakav je izveden u tuniskom Nacionalnom povijesnom muzeju ne treba brdo oružja! U priopćenju objavljenom na internetu ISIL kaže: Nema nikakve potrebe za strategijom ili planiranjem. Ne treba nikakva infiltracija ni novac, dovoljna su dva kalašnjikova...

Cilj nije izabran nasumce. Nacionalni povijesni muzej čuva arheološko i umjetničko blago, od antičkih vremena do danas, a ekstremisti ne priznaju ništa drugo osim islamske kulture. Osim toga, zgrada muzeja nalazi se u neposrednoj blizini parlamenta! Simbolična poruka da džihadisti mogu udariti gdje hoće, pa i u samo političko središte države.

Parlament! Džhadisti se groze i same te riječi. Mnoge arapske zemlje ni danas nemaju parlament u pravom smislu te riječi. Naprimjer u Kataru i Saudijskoj Arabiji sve zastupnike u plemenskoj skupštini imenuje kralj. Da ne bi bilo zabune. U Bruneiu izbora i nema! Od neovisnosti 1962. na snazi je izvanredno stanje i sultan ondje vlada sam i kako mu se prohtije.

Tunis utjelovljuje sve ono što džihadisti mrze i protiv čega se bore jer nudi potpuno drukčiji model države od krvoločnog totalitarizma ISIL-a. U Tunisu je počelo islamsko proljeće, svrgnut je diktator Zine El-Abidin Ben Ali, održani su slobodni izbori, a nakon posljednjih izbora dogodila se mirna primopredaja vlasti. Prije toga, kada su umjereni islamisti, stranka Ennahda, shvatili da su izgubili potporu stanovništva, sami su predali vlast prijelaznoj vladi. Sada u Tunisu parlamentarnu većinu ima laička stranka Naprijed Tunis (Nidaa Tounes). Na užas ISIL-a, Tunis je primjer da je demokracija potpuno kompatibilna s islamskom kulturom. On je živi dokaz da i muslimanska država može imati moderan ustav prema kojem žene imaju jednaka prava kao i muškarci. Tunis primjerom pokazuje kako muslimanskim zemljama jedini izbor nije ili vojna diktatura, ili fundamentalistička tiranija.

Nakon atentata sve parlamentarne stranke, i laičke i islamističke, zajedno su osudile atentat! Vođa Ennahde Rached Ghannouchi pozvao je sve Tunižane da odlučno sačuvaju nacionalno jedinstvo i da se zajedno s policijom i vojskom bore protiv džihadističkog zla. Taj je poziv to važniji što se Ennahdu, dok je bila na vlasti (2012. i 2013.) često kritiziralo zbog pretjeranog popuštanja salafistima i islamističkim ekstremistima iz skupine Ansar Al-Charia. Inače, Ennahda je nastala kao ogranak egipatske organizacije Muslimansko bratstvo. Politički analitičari ipak drže da ovaj atentat neće dovesti do prekida procesa demokratske tranzicije.

Najveće posljedice pretrpjet će turistička djelatnost. Tunisko gospodarstvo veoma ovisi o turizmu. Turistička industrija čini 15% BDP-a i zapošljava više od pola milijuna ljudi, a to je 10% od ukupno zaposlenih. Prije tuniskog proljeća 2010., Tunis je posjetilo 7 milijuna turista. Zbog neizvjesnog političkog stanja, turisti su počeli zaobilaziti Tunis. Slijedio je blagi oporavak, pa ih je prošle godine bilo oko 6 milijuna. Samo dan nakon atentata više brodarskih kompanija objavilo je da do daljnjega njihovi kruzeri neće pristajati u tuniske luke. I velike zapadnoeuropske turističke agencije masovno otkazuju rezervacije hotelskog smještaja. Prve procjene govore da bi Tunis mogao izgubiti i do pola milijarde eura prihoda od turizma.

Na atentat u Tunisu i prijeteću opasnost da džihadisti obučeni u Libiji nastave destabilizirati ionako krhke začetke demokracije, EU je reagirao kao i obično: mlako i neodlučno. Atentat se dogodio baš u vrijeme kada se u Bruxellesu održavao summit EU-a. Sve što su učinili bilo je pismo potpore Tunisu i njegovoj vladi. Čini se da je intervencija Francuske i Velike Britanije u Libiji 2011. ostavila gorak okus. Gadafi je srušen, ali ondje je stanje sada mnogo gore nego u vrijeme kada je on držao vlast.

Baš kao što je slučaj s Libijom, EU nema nikakvo rješenje ni za Tunis. U Bruxellesu se sada govorilo o sigurnosnoj i financijskoj pomoći, ali osim pisma potpore nije odlučeno ništa drugo.

*iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a