Umro Ranko Marinković

Prije devet godina u Zagrebu je umro Ranko Marinković viški Voltaire. Rodio se 22. veljače 1913. u Visu. Pučku školu završio je u rodnome mjestu, gimnaziju u Splitu i Zagrebu, gdje je završio i Filozofski fakultet. U okupiranome Splitu uhićen je te interniran u logor Ferramonteu (Kalabrija).

Nakon pada Italije 1943. prebacuje se u Bari, zatim u sinajski zbjeg El Shatt. Nakon rata radi u Ministarstvu prosvjete NRH, Nakladnom zavodu Hrvatske, a od 1946. do 1950. direktor je Drame zagrebačkoga HNK. Godine 1951. postaje profesorom na zagrebačkoj Akademiji za kazališnu umjetnost, na kojoj radi do umirovljenja. Bio je redoviti član HAZU-a od 1983., a član Društva hrvatskih književnika od 1948. U dva je mandata bio vijećnik HDZ-a u Skupštini grada Zagreba.

Hrvatski književnik Ranko Marinković bio je poznati prozni i dramski pisac, odavno uvršten u obveznu školsku lektiru. Kad je njegov roman Kiklop prenesen na filmske i TV ekrane, njegova su djela postala tražena i čitana kao nikad prije. Marinkovićev književni opus raznovrstan je i bogat.

Obuhvaća poeziju, književne i kazališne kritike, eseje, drame, pripovijetke i romane. Surađivao je u Krležinu Pečatu i manje poznatim časopisima, a u ožujku 1939. u Hrvatskome narodnom kazalištu izvedena mu je prva drama Albatros. Poslije Drugoga svjetskog rata počinje njegovo glavno stvaralačko razdoblje u kojem će napisati mnogobrojne novele, od kojih će se neke poslije naći u njegovoj znamenitoj zbirci Ruke. Pojava svakoga novog Marinkovićeva djela bila je ne samo veliki književni nego i kulturni događaj, pa i društveni, premda je stvarao u sjeni službeno favoriziranih autoriteta.

Praizvedba drame mirakla Glorija 1955., u režiji Bojana Stupice, bila je prava senzacija jer se izdigla iznad cjelokupnoga tadašnjeg hrvatskog dramskog stvaralaštva. Ona problematizira sukob pojedinca s dogmatizmom i krutim društvenim normama. U romanu Kiklop, koji se pojavio 10 godina poslije, Marinković ocrtava Zagreb uoči Drugoga svjetskog rata, služeći se analitičkim opisima psihičkih stanja likova, suptilnom ironijom, pa i crnim humorom.

Na tragu takva pripovjednog oblikovanja nastao je i antiroman Zajednička kupka. Svoj opus zaokružio je 1993. godine djelom simbolična naslova Never more (Nikad više). Kao da se u miru sljedećih sedam godina, danju skrbeći za obitelj, a uvečer igrajući šah, Ranko Marinković želio pripremiti za odlazak na Vis, otok svoga rođenja.

Dobitnik je više književnih nagrada. Vjesnikovom nagradom za književno stvaralaštvo Ivan Goran Kovačić nagrađeni su mu romani Kiklop i Never more.  Marinkovićeva djela prevedena su na mnoge jezike.