Hrelić - već pet desetljeća najposjećeniji sajam u Hrvatskoj

Gotovo pet desetljeća zagrebački je Hrelić trgovački centar na otvorenom. Iako je građen neplanski - ima svoj šarm. Njegova vrata ne zatvaraju se ni kada su vremenski uvjeti ekstremni - radi se po kiši, snijegu i na plus četrdeset. Ondje možete nabaviti gotovo sve. Iako nema stalne stanovnike, mnogi na njemu osiguravaju svoj život i posao. Usprkos brojnim modernim trgovačkim centrima, Hrelić je i danas bez ozbiljne konkurencije.  

Kada se južnom obalom Save uputite prema istoku, po prašnjavom nasipu, put će vas dovesti u 46 godina star trgovački grad. Ovdje nema planske infrastrukture, nema stalnih stanovnika, ali živi za dva dana u tjednu. Srijedom i nedjeljom na toj pustari od ranih jutarnjih sati trgovci spremno dočekuju svakog kupca.

Ajmo, žene, dođite bliže. Navalite, navalite. Idemo. Rasprodaja evo, šta se čeka. Jeste škrte, babe, viče Štef. Moraš malo i atmosferu ukomponirati, ako ćeš tuliti i šutjeti, ništa. Moraš, spika i jezik prodaje, objašnjava.

A to gospodin Štef vrlo dobro zna. Njegova obitelj svake nedjelje putuje iz Križevaca u Zagreb. Na Hreliću prodaju više od 20 godina. 

Na nekoliko hektara prostora oko 300 trgovaca pokušava zaraditi svoj kruh.

S jedne strane sajma pogled puca na Sljeme, a s druge na brdo smeća na Jakuševcu. Kad su najveće vrućine, na cijelom prostoru hlada nema ni za lijek, osim na jednom štandu.

Preko puta štanda na kojemu uz luk možete kupiti i slike nalazi se najdugovječnija pečenjarnica na Hreliću. Ovdje na brzaka kupci i trgovci već 40 godina jedu ćevape. A kada se nakon ručka zaputite u labirinte trgovačkih štandova, možete kupiti sve - čak i iglu, ali još ne i lokomotivu.

Smijeha na sajmu uvijek ima, ali većini ljudi ovdje nije baš do smijeha.

Znate što ću vam reći - jadan je onaj koji služi kruh na sajmištu Jakuševac. Među njima i ja. '92. sam ostao bez posla. Poslije sam otvorio svoju firmu i krenulo je kako treba, ali nitko te u državi nije pogurao. I zatvorio sam je poslije. Ne radim ja, ne radi žena i eto. Težak život. Svaku nedjelju provodiš tu umjesto da ju provodiš u prirodi s prijateljima na roštilju, ali život ide dalje, kaže Petar.

Petra ćete po svim vremenskim uvjetima sresti na sajmu. Zajedno s njim uvijek ide jedan proizvod koji nikako ne uspijeva prodati.

To je kamen protiv uroka koji stoji 60 kuna, kaže. No to je najobičniji kamen s ovog sajma koji ja tako nosim kao neku amajliju, ali bilo je ozbiljnih priča o ovom kamenu, smijeha. Ima ozbiljnih priča koje se povedu oko toga što on sprečava, kako se upotrebljava i tako malo se zafrkavamo. Na pitanje pomaže li mu da bolje zaradi odgovara da nije neki nevjernik, ali kaže da mu možda i pomaže jer nikad ne prođe loše. Na kraju dana vrati se s više novca nego što jedošao, a to je već dobro, kaže.

Svi su ovi ljudi nakon toliko godina prodaje postali prijatelji, a nekima se na Hreliću dogodila ljubav. Ona je u Zagreb stigla iz Dervente. Radila je u tvornici tekstila, a otkako je devedesetih stigla u Hrvatsku nalazi se na burzi. Ali me nije sram ništa raditi sve dok se pošteno zaradi. Protiv sam krađe, protiv svih zlih radova, ako me shvaćate, sve što je protuzakonito. A sve što se može pošteno zaraditi sa svojih 10 prstiju ja se ne stidim. I svi drugi koji danas kažu da se ne može zaraditi, može! Otiđite, pozvonite na vrata, gledajte treba li nešto oprati, očistiti, okopati cvjetnjak. Ne možete biti gladni. Kome nije dobro, ne možete ništa imati ako se ni najmanje ne borite, kaže gospođa.

A ovi ljudi već godinama ne odustaju. Najvažnije od svega je, kažu, poštenje.

Poznajem pola sajma, poznaju i oni mene, pola grada me poznaje. Kada ljudi pitaju za garanciju, kažem im da je garancija na obraz. U nedjelju dođi na isto mjesto, ja sam tu i ako nešto ne štima s proizvodom, vrati i ja ti vratim novac. Nije problem ili ti zamijenim proizvod. Moraš pošteno živjeti i raditi i to ti se vrati u plusu, a ne u minusu, kaže Petar.

Uglavnom u plusu, gotovo nikad u minusu, svi oni nedjeljom poslijepodne, nakon završenog radnog vremena, napuštaju najposjećeniji sajam u Hrvatskoj. Trgovačka pustara tada zatvara svoja vrata, a njezini privremeni stanovnici je napuštaju. Preko tjedna odlaze na druge sajmove, ali svome Hreliću uvijek se vraćaju.