Obitelji Divković i Vuletić žive svoj švedski san

Mnogo je Hrvata tijekom ili nakon rata u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini prisilno ili svojevoljno priliku za bolji život potražilo diljem Starog kontinenta. Dvije obiteljske priče nakon dvadesetak godina boravka na europskom sjeveru imaju sretan završetak. S juga Švedske priču donosi Dragan Nikolić.

Priča prva.

Većinu rata u BiH proveli su u Tuzli, zatim godinu dana u Mostaru. Poslije Oluje, u kojoj je on liječio ranjenike, otišli su njegovu bratu u Švedsku, odmoriti glavu od svega, na nekoliko tjedana. Bračni par Divković, nakon početnog otpora ideji njihovih roditelja da ostanu u Švedskoj i krenu graditi novi život, ipak se odlučio upustiti u iscrpljujuću proceduru dobivanja azila. Najteže trenutke tog procesa prolazili su s devetomjesečnim sinom.

Dragan Divković kaže da je to bio izazov. Morali ste početi od toga da dobijete dozvolu za ostanak, morali ste učiti novi jezik, susreli ste se s novom kulturom. Bilo je puno tih negativnosti… Ali bio je izazov. Došli smo iz rata. Ako su drugi mogli, možemo i mi.

Željka Divković svoju je tadašnju situaciju slikovito opisala. Nas troje bili smo kao Josip, Marija i Isus. Nismo imali ništa… Nemaš garderobe, ekonomski ništa, skroz si na nuli.

Primarijus Divković danas je jedan od uglednijih kirurga na jugu Švedske. Njegova žena, koja je ovamo stigla s tri godine studija medicine u BiH, na Sveučilištu Lund ima još nekoliko ispita do švedske liječničke diplome…

Priča druga.

Nakon pada Posavine obitelj Josipa Vuletića kod rodbine u Zagrebu bila je kratko. Supruga je zatim s djecom otišla u Švedsku, u izbjeglički kamp u okolici Lunda. Glava obitelji pridružila im se '93. Vuletiće su ovdašnje vlasti selile diljem zemlje, kao i ostale prognanike i izbjeglice. Nakon dvije godine čekanja dobili su humanitarni azil i u ljeto '94. preselili se u Lund, počeli novi život…
Josip Vuletić danas za kruh zarađuje u osnovnoj katoličkoj školi Sveti Toma u Lundu. 30 posto radnoga vremena kao učitelj tehničkog odgoja, ostatak kao školski domar. Jer nema učiteljsku diplomu. Ali voli raditi s drvom (jedan od hobija jest i izrada jedrenjaka), a školi je prije 16 godina baš trebao učitelj tehničkoga…

Mara Vuletić radi, pak, u blagovaonici jedne od samo pet katoličkih škola u Švedskoj. Njoj je to drugi dom. Najmlađi od četvero djece bio je uostalom jedan od prvih trinaestero učenika, kada mnogi nisu vjerovali da će škola uspjeti. Prva je od obitelji počela raditi u njoj, muž je došao na praksu poslije... 18 godina rade zajedno, zajedno su 24 sata dnevno. Sve četvero djece Vuletićevih radilo je u ovoj školi honorarno, za džeparac. Jedno od njih, Julka, danas poučava djecu od predškolskog odgoja do četvrtog razreda.
Tu osnovnu katoličku školu ne pohađaju samo katolici. Dok se moli, oni koji nisu vjernici samo moraju biti tihi. Nema govora o tome da djeca koja ne vjeruju ili nisu katolici to vrijeme provode izvan razreda ili škole…

Obitelji Divković i Vuletić žive svoj švedski san. On se nije, međutim, dogodio sam od sebe. Nije im bilo teško dijeliti novine, čistiti po kućama…