Rođen Antun Branko Šimić

U hercegovačkome selu Drinovcima rođen je 18. studenoga 1893. hrvatski pjesnik Antun Branko Šimić.

U jedinoj pjesničkoj zbirci - Preobraženja - objavljenoj za života unio je u hrvatsku poeziju nove svjetove i otvorio nove staze. Njegov životni put, izmoren tada neizlječivom sušicom, trajao je nepunih dvadeset sedam godina. Umro je 2. svibnja 1925. u Zagrebu.

U osmom razredu napustio je školu i postao slobodan književnik i publicist. Uređivao je časopise Vijavica i Juriš, s Milanom Begovićem Savremenik, a 1924. i 1925. časopis Književnik, koji je pokušao nastaviti njegov brat Stanislav Šimić.

U poeziji A. B. Šimića riječ je svetinja, snaga stopljena u pregnantnosti, preciznosti i mramornoj čvrstini. Izvanredno obaviješten o kretanjima suvremenih europskih književnosti, umio je oštro, kritički, bez milosti preispitati mnoge vrijednosti i veličine hrvatske književnosti. Njegovi kritički zahvati ostaju primjerom znalačke, vrijedne i valjano pisane kritike.

Kao pjesnik nastojao je sublimirati do maksimuma izraz, osloboditi ga suvišnog, slika i opisa, tražeći jezgru postojanja i kretanja, bez pjevanja i intoniranja. Sve je bez patosa, podignuta tona, euforije, sve je mirno, fatalistički pomireno. Spoznaja o vlastitoj tragici i taj ledeni mir čovjeka osuđenog na smrt u godinama kada se tek počinje ozbiljno živjeti i stvarati svojevrstan je i samosvojan obračun ljudskoga duha sa smrću, njezinom neumitnošću.

Šimiću pripada jedno od prvih mjesta u našoj novijoj povijesti. Pjesnik tijela i siromaha, kako ga je nazvao Ivan Goran Kovačić, ostaje, bez dvojbe, prvo ime hrvatskog ekspresionizma te "čuđenje u svijetu".