Larisina i Ivanova priča: Povratak u Hrvatsku njihova je opcija

Samo prošle godine u Njemačku se odselilo oko 55.000 hrvatskih građana.  Jedan od gradova koji privlači naše ljude je i Berlin. 

Poznato je da on nije baš tipičan njemački grad. Privlači više umjetnike i one koji se bave kreativnom industrijom. Uz to, u odnosu na neke druge gradove cijena rada je niža.

Naša Morana Kasapović ondje se susrela s našom poznatom umjetnicom Larisom Lipovac i mladim ekonomistom Ivanom Karlom Stipićem.

Oni vrlo realno govore o životu u Berlinu. Nedostaje im malo sunca ili kava s prijateljima, ali itekako im godi financijska stabilnost, organiziranost i red, a, kažu, više se i radi. 

Larisa Lipovac je došla u Berlin kako bi si dala, kako je rekla, kreativnu, intelektualnu, društvenu injekciju. Došla je na stručno usavršavanje i trenutačno priprema završni ispit. Ona kaže da je ondje život jednako skup, no puno više zaradi nego u Hrvatskoj.
Ivan Karlo Stipić u Berlin je došao iz privatnih, ne ekonomskih razloga. U tri godine promijenio je tri posla, a trenutačno radi kao poslovni analitičar u Deutsche Bank. Stava je da se s prosječnom plaćom komotnije živi u Hrvatskoj, koliko god apsurdno zvuči. Iznio je podatke da je u Njemačkoj prosječna plaća oko 2 tisuće eura bruto a kad se plate porezi koji iznose 45-50 posto neto ostaje tisuću do 1200 eura. Kad se plati stanarina od najmanje 500 eura, za troškove života ostaje oko 700 eura što je jako malo.  

Prednost je, kaže Stipić, što je Berlin ogroman. Njemačka je ogromna. Tržište je puno veće nego što je u Hrvatskoj i kao takvo otvara velike mogućnosti. Kao nedostatke navodi nisku cijenu rada i to što za neki bolji posao treba znati njemački jezik.

Prve godine svima je dobro, uzbuđeni su, ali nakon nekog vremena kad se stvari malo slegnu, krene nostalgija za domovinom, za našim stilom života, rekao je Stipić. Često sam čuo da ljudi govore: "Ah, na kraju krajeva nije sve u novcu."

Larisi nedostaje naš mentalitet. Ja volim Hrvatsku i volim naš mentalitet. Mi smo ljudi koji smo topli, mi smo ljudi koji vole pojesti, popiti, zabaviti se, možda bismo malo više mogli raditi, volimo previše kafenisati, šetati po gradu. 

I Larisa i Ivan zaključuju kako bi dobar spoj bio malo hrvatskog malo njemačkog.

Larisina i Ivanova priča nije tipična. Povratak jest njihova opcija. Ipak i njihovo je iskustvo dokaz da bi Hrvatska mogla zadržati ljude, pa i vratiti one koji su otišli, samo kada bi im pružila posao i pristojan život. Jer nostalgija za domom može biti velika, ali kad se postavi pitanje ekonomske i društvene sigurnosti, odlazak postane lakši i ponekad jedina opcija...