Kultura kao most suradnje ciparskih Grka i Turaka

Nakon više od 60 sastanaka vođa ciparskih Grka i Turaka  i više od 150 sastanaka njihovih pregovarača u dvije godine, propali su i posljednji pregovori o ujedinjenju Cipra. Nakon pola stoljeća i dalje nema konačnog rješenja ciparskog rašomona. Veseli stoga svaki mali iskorak, velikim frustracijama usprkos. 

Dok je do turske invazije 1974. bilo većinski grčki (danas ondje uglavnom žive doseljenici iz Anadolije), naselje su ciparski Grci zvali Rizorkarpaso. Tijekom invazije poluotok Karpaz bio je odsječen od juga, što je spriječilo njihov masovni bijeg. Iako je 2500 ciparskih Grka do sredine 80-ih ipak napustilo mjesto, danas njih 250 starijih čini jednu od najbrojnijih pravoslavnih zajednica na turskom sjeveru otoka. Grčke proizvode s juga dostavlja im UN. Dvije crkve u Dipkarpazu, kako je danas mjesto označeno na kartama, jedne su od rijetkih na muslimanskom sjeveru gdje se služi kršćanska misa.

Njihovi su vlasnici, etnički Grci, otišli, ali oni su ostali. Za autohtone magarce s Karpaza, kojih danas ima oko 2000 na slobodi, nekadašnji vođa ciparskih Turaka Rauf Denktash znao je reći da su oni jedini pravi Ciprani.

Na jednom od najmanje zagađenih područja na istočnom Mediteranu nalaze se plaže na kojima kornjače liježu jaja, poput nadaleko poznate Zlatne plaže, možda i najpoznatije na Cipru. Poluotok Karpaz nedavno je ušao u mrežu NATURA 2000, onu zaštićenih europskih područja s vrijednim ekosustavom.

Dodana vrijednost najsjevernoistočnije točke Cipra jest manastir apostola Andreja. Nakon turske invazije prepušten je propadanju. Kultura je nešto što najlakše može povezati dvije zajednice, pa su i ciparski Grci i Turci u dvogodišnju obnovu manastira uložili po dva i pol milijuna eura. Dio novca dao je i UN. Zadaća mješovite tehničke komisije ciparskih Grka i Turaka jest obnoviti sve spomenike na otoku, uključujući i manastire i džamije. Manastir posvećen jednom od prvih Isusovih sljedbenika bio je među prvima.
Legenda kaže da je manastir izgrađen na mjestu gdje se Andrejev brod nasukao na stijene tijekom misionarskog puta u Svetu zemlju. To zdanje zvali su i ciparski Lourdes. Ciparski Grci hodočastili su prije 1974. i dva dana s juga otoka, kako bi posjetili manastir, jedan od simbola ovdašnjeg pravoslavlja, koji se geografski nalazi bliže Siriji nego Nikoziji, uzme li se u obzir zračna udaljenost. Obnova tog manastira očuvat će ciparsko kulturno nasljeđe, ali je i konkretan i više nego simboličan primjer suradnje dviju etničkih zajednica na desetljećima podijeljenom otoku.

Bio je to prvi zajednički posao dvaju izvođača radova s dviju suprotstavljenih strana nakon '74. Još bitnije, prvi put u povijesti otoka jedna kršćanska i jedna muslimanska institucija sufinancirale su neki projekt. Sada je na redu druga faza obnove, koja uključuje malu latinsku kapelu, fontanu, prateće zgrade i okoliš. Sve nadzire i Bruxelles, koji je od 2011. do danas mješovitoj komisiji za obnovu kulturnog nasljeđa dao oko 12 milijuna eura.

Kultura ostaje jedini most suradnje između dviju zajednica. Zastava nepriznate Turske Republike Sjeverni Cipar, utemeljene 1983., bit će ondje sve dok ima etničkih Turaka na Cipru, poručuje Ankara. Vidi se sa svakog povišenog dijela Nikozije, za grčku stranu to je i više od crvene krpe. Tek nešto manja provokacija jesu glasine da bi ciparski Turci mogli preimenovati svoju međunarodno nepriznatu državu u Država Ciparskih Turaka, kao što je predviđao neuspjeli Annanov plan, te pod tim imenom krenuti u svijet po priznanje.