S migrantima u Kladuši i Bihaću

Bježe mjesecima, neki godinama. Od rata, gladi, neimaštine, čvrsto vjerujući da je tamo negdje na zapadu bolji život. I došli su tako blizu, pred sama vrata Europe. Ali čvrsto zatvorena. Zapeli se u sjeverozapadnoj Bosni. Ne zna se točno koliko ih je, ali procjene kažu da je u Velikoj Kladuši više od 2000 izbjeglica, u Bihaću isto toliko.


I sada su ovdje kao u nekoj slijepoj ulici za koju bi svi potajno željeli da ne postoji. Čini se da se i državne institucije Bosne i Hercegovine tako i ponašaju.

U improviziranom kampu pokraj Velike Kladuše tek su jedna zastava BiH, tri pokretna toaleta, četiri slavine i jedna jedina utičnica za struju. Policajac izvan kampa sjedi u automobilu i odrađuje svoju smjenu. Naizgled, to je to od pomoći državnih institucija BiH.





Hranu im dijeli Asim Lasić Latan, ratni veteran koji je sa svojim suborcima prije 6 mjeseci svoj restoran Teršelić pretvorio u kantinu za izbjeglice. Bilo je, priča Latan, dana kada su podijelili i do 800 obroka. Danas hrane 600 ljudi. Od države i državnih institucija nisu dobili ni novčića, objašnjava mi Latan.





Ali, nastavlja, uvijek ima dobrih ljudi, pa zahvaljujući njima i humanitarnim organizacijama, i danas pripremaju obrok. Mahune s piletinom i krumpirom. Skroman kakav jest, umjesto priče o velikim djelima Latan bi radije o nogometu, kaže mi da pozdravim Ćiru i kažem mu da je ljudina. Pa, ovim putem ispunjavam obećano.





Na putu do Latana nalazi se napuštena zgrada. Ovdje svako jutro u 10 sati volonteri iz Španjolske donesu šampone i čistu odjeću. Barbara je novinarka i volonterka. Kaže da su nade i želje ovih ljudi iste kao i naše i da su zaslužili isti tretman. Zato pokušava pomoći koliko može.



Amir Purić, novinar iz Kladuše, priskače u pomoć. Objašnjava nam da ovaj kraj neće još dugo moći izdržati ovakav ritam. Mali je to kraj za ovako velik broj izbjeglica, a još se uvijek čeka da država odreagira i organizira neku pomoć, kaže nam. A trenutno, jedino traje prepirka oko lokacije za centar za izbjeglice.





Već mjesecima Bihać i Velika Kladuša od Sarajeva traže pomoć, ali sve što dobivaju, kaže Purić, dva su autobusa s izbjeglicama dnevno. Stanovnici ovog kraja pokazali su se dobrim domaćinima, no kako vrijeme odmiče napetost raste. Mnogi su spremni pomoći, ali polako uviđaju da su prepušteni sami sebi i ne vjeruju da mogu još dugo tako. Broj ljudi koji su zapeli na putu u bolji život u ovom kraju uz rub granice s Europskom Unijom sve je veći.

Ilijas je sportaš. Ima 10 godina i ne želi pred kamere. Pita me kako se zovem i iz kojeg sam grada. Kažem mu da imam dijete staro kao on i da voli nogomet. Nema namjeru sa mnom pričati ni o sportu ni o djeci, više ga zanima Zagreb, kao neki nedostižan grad o kojem je usput čuo od odraslih.





Za njegovu obitelj, Zagreb je grad pokraj kojega samo žele proći. Neprimjetno. Neki od ovih ljudi i po deset puta pokušali su kroz Hrvatsku proći do Slovenije prema Zapadu. Pod plastičnim šatorima, na Google mapama na mobitelima koji se pune na toj jednoj jedinoj utičnici u kampu planiraju rutu za ponovni pokušaj.





Svi se žale na postupanje policije na granici. Iznose i teške optužbe, ali nitko ne odustaje. Velika Kladuša njima je usputna stanica. Ovdje ne žele lice okrenuti kameri. Kažu da će možda već noćas ponovo preko granice. Još jedan od anonimnih sugovornika ima 17 godina, brat mu je u Njemačkoj, roditelji u Siriji, kaže da je pokušao preko prije par dana i da su ga uhvatili i razbili mu mobitel.



Ravnatelj Doma zdravlja tvrdi da su evidentirali 34 ozljede za koje izbjeglice tvrde da su nastale u sukobu s hrvatskom policijom. Naglašava da oni samo evidentiraju njihove riječi, a nema dokaza za to. U Domu zdravlja zabilježili su i mnogo ozljeda koji su nastali u međusobnim sukobima migranata, čak 52 povrijeđena. Napetost je velika, gužva ogromna, želja za odlaskom na Zapad ne prestaje.





U Bihaću oko 1000 ljudi smješteno je u napuštenoj, razrušenoj zgradi koja je trebala biti đački dom. Bez prozora, oronuloj, s rupama u podu. Ovdje nemaju problema s kamerom. Pokazuju nam slomljene mobitele i tvrde da im je hrvatska policija slomila mobitele, ali im uzela i novac.

Hrvatska policija sve ove optužbe demantira. Zamjenik ravnatelja policije RH Josip Ćelić kaže da prilikom uhićenja nema ozljeđivanja i da policija radi u skladu sa zakonom.





Pater Tvrtko Barun iz Isusovačke službe za izbjeglice organizirao je podružnicu službe u Bihaću. Kaže kako 99 posto ljudi ovdje kada kaže da je iz Hrvatske započne priču o lošem postupanju hrvatske policija. Žao mu je, kaže, što dolazi iz zemlje o kojoj se tako govori.


Za Isusovačku službu za izbjeglice volontira Ivana Lanterna. Ona je iz Banja Luke, proživjela je izbjeglištvo, ali nikad, kaže, ovakvo. Pokazuje nam zgradu, rupe na podu, priča o čovjeku koji je neki dan propao i teško se ozlijedio. Ivana poziva volontere da se uključe i dođu pomoći.





U Bihaću brigu o obrocima preuzeo je Crveni križ. Za vrijeme ručka spavaonica se pretvara u blagavaonicu i volonteri dijele obroke. To je jedio vrijeme kada ovdje u pomoć priskače specijalna policija kako bi osigurali red. Prvo žene i djeca – kojih je stotinjak, pa onda muškarci. Voditelj Crvenog križa Bihać objašnjava nam kako s izbjeglicama planiraju malo obnoviti zgradu, barem natkriti krov jer kad padne kiša voda poplavi većinu prostorija. Jedinu pomoć primaju od humanitarnih organizacija.

Ovdje se djeca igraju u smetlištu, kada idu na ručak zaobilaze rupe u podu, a spavaju na podu. No, i oni vole Messija i plišance. Baš poput svakog našega djeteta.


 


U napuštenoj zgradi bivšeg Doma penzionera na Uni nema djece. Ni žena. Tamo nema organiziranog obroka ni pokretnih sanitarnih čvoreva.

Oni se peru u Uni. Prošlog četvrtka, pola sata nakon našeg odlaska jedan se migrant utopio ispred doma.


Od 7 tisuća izbjeglica u BiH na ovom ih području dvije trećine, procjenjuje se oko 4 tisuće.

Nema točne evidencije, nema organiziranog smještaja i nadzora, žive u razrušenim zgradama, pod šatorima na livadama, u parkovima, praznim kućama i tko zna gdje. Svakim danom sve ih je više.





A nema ni sustavnog plana. Točnije, državne institucije, čini se, nemaju plan, izbjeglice imaju samo jedan od kojeg ne odustaju. Iako je hrvatska granica sve tvrđa i opasnija, jedino što žele proći je prema zapadu.





Gledajući čovjeka u majici na kojoj piše "Sretan Božić" teško je ne pomisliti kako je lako s Bobom Geldofom i Band Aidom pjevati "Do they know it's Christmas", možemo li pokazati da znamo - da i ovi ljudi imaju pravo na nade i snove poput naših.