Butanci u Australiji

Himalajska kraljevina Butan, u kojemu je još 1970. kralj rekao da je indeks nacionalne sreće važniji od rasta BDP-a, ipak nije sretno mjesto za sve njegove stanovnike.

To najbolje zna nepalska etnička manjina, koja je morala izbjeći u susjedni Nepal. Mnogi od tih izbjeglica u konačnici su završili u Australiji, u kojoj je do 2008. živjelo samo šest butanskih obitelji. Danas ih je oko 1000. HRT-ov novinar Dragan Nikolić za vanjskopolitički magazin 'Global' donosi priču iz predgrađa Sydneyja i Melbourna.

Om Dhungel imao je dobro plaćen inženjerski posao u butanskom telekomu, ali je pobjegao iz zemlje zbog progona i torture, ostavivši iza sebe ženu i dvije male kćeri. Šest godina volontirao je u butanskim izbjegličkim kampovima u Nepalu, uglavnom obrazujući najmlađe. U Australiju je stigao 2008., zatim u Sydneyu diplomirao na tehnološkom sveučilištu. Potom mu je i obitelj stigla. Prve domovine prisjeća se sa sjetom.

Puno ljudi zna za Butan zbog najvišeg indeksa sreće, ali ne znaju da ima i jednu od najviših svjetskih stopa izbjeglica po glavi stanovnika. Rezultat toga bilo je osnivanje 70 izbjegličkih kampova u susjednom Nepalu, kaže Om Dhungel.

Gotovo 110.000 pripadnika nepalske etničke manjine Lhotshampa, koji su generacijama nastanjivali jug Butana, napustilo je himalajsku kraljevinu nakon što su im butanske vlasti u namještenom popisu stanovništva ranih 90-ih oduzele državljanstvo i proglasile ih ilegalnim imigrantima. Bio je to školski primjer etničkog čišćenja, posljedica rasističke i diskriminatorske politike vladajuće većine prema sedmini ukupnog stanovništva. Proveli su gotovo 20 godina u UN-ovim izbjegličkim kampovima na istoku Nepala. U njima su se obrazovala djeca pod vedrim nebom, ispod stabala i na velikim vrućinama. S vremenom su u njima izgrađeni medicinski centri. Godine 2007. pokrenut je program zbrinjavanja tih izbjeglica u treće zemlje. Australija je bila jedna od sedam država koje su prihvatile izbjeglice iz Butana, u konačnici njih 6000.

Kada smo počeli živjeti u Australiji, nakon što smo vidjeli uvjete, ali i šanse, bio je to doista šok. Kad tek stigneš, izgubljen si. Riječ je o drugačijem svijetu, prelaziš s tamne strane na svjetlu stranu svijeta, objašnjava Devi Ghimire, predsjednik Butanske zajednice Australije.

Glumiti u spotu nepalskoga glazbenika iz Sydneya nije teško palo. S kamerom se odavno zbližila, a i voditeljica je na privatnoj nepalskoj televiziji u Australiji. Hemanta Acharya, rođena u izbjegličkom kampu u Nepalu, stigla je u Australiju 2008. godine. Najveći izazov bilo je prevladavanje kulturoloških razlika, kao i svladavanje jezika.

Bilo je jako teško komunicirati s prijateljima u školi. Tada sam imala problema sa sklapanjem prijateljstava. Istovremeno sam si govorila - došla sam kao izbjeglica, oni su tu rođeni, tu su cijeli svoj život. Ja sam vjerojatno drugačija. Strašno sam se ustručavala reći da sam stigla kao izbjeglica, objašnjava Acharya.

S vremenom se počela baviti sportom, plesom, glazbom…Tako je stvorila krug prijatelja. Da je punopravna građanka nove domovine osjetila je godinu i pol nakon dolaska u Australiju, braneći njezine boje na Svjetskom prvenstvu mladih nogometašica. Tada sam shvatila da nisam različita i da ako imam san, ako predstavljam zemlju i želim reći da je to moja zemlja, mogu to reći punog srca - Da, to je moja zemlja!, izjavila je Acharya.

Takvo razmišljanje potiče i Om Dhungel, koji je zbog pomaganja svojim sunarodnjacima pristiglima na najmanji kontinent, ali i zbog sudjelovanja u programima prihvata svih izbjeglica, primio dvije australske nagrade za rad u zajednici. Želi, kaže, promijeniti paradigmu.

Previše smo se fokusirali na to što ljudi trebaju. Namjera je odlična, ali moramo redefinirati izbjeglice kroz njihovu snagu, odmah. Previše se fokusiramo na njihove potrebe i ono što ne mogu. Tada ljudi postanu previše ovisni. Počeli smo se fokusirati na to što ljudi donose u ovu zemlju, koja im je snaga, stras, navodi Dhungel.

Cilj je angažirati došljake, ovisno o njihovim znanjima i mogućnostima, kako ne bi bili ovisni isključivo o pomoći države. Naravno, uzimajući pritom u obzir potrebe lokalnog tržišta rada i perspektivu zapošljavanja, osobito mladih.

Kao rezultat pristupa kojeg promoviramo - više od 60% butanskih obitelji mogu kupiti vlastiti dom samo pet do šest godina nakon dolaska u Australiju. Dakle, pet godina nakon života u izbjegličkom kampu kupuju kuću u jednome od najskupljih gradova na svijetu, rekao je Dhungel.

I obitelj Poudel nedavno je kupila kuću u predgrađu Blacktowna, 30-ak kilometara od središta Sydneya. Butan su napustili 1992. Nakon 19 godina životarenja u izbjegličkom kampu u Nepalu, u Australiju su stigli u jesen 2010. Ni poslije osam godina engleski ne govore tečno, ali to ih nije spriječilo u integraciji u društvo. Nekadašnji poljoprivrednici zajedno su pokrenuli posao, nude usluge čišćenja.

Država nas pomaže na sve moguće načine. Djeca studiraju besplatno, i mi smo učili engleski jezik besplatno. Dok nismo imali posao, država nam je omogućavala besplatne zdravstvene usluge, kao i ostale stvari, izjavio je Hemlal Poudel, imigrant iz Butana.

Dana 26. siječnja Australci slave svoj nacionalni dan, u spomen na britansko iskrcavanje u sydneyjsku luku 1788. Toga dana dodjeljuje se državljanstvo novopečenim Australcima. Ove godine dobilo ga je gotovo 13.000 ljudi iz stotinjak zemalja. Morali su zadovoljiti postrožene uvjete poznavanja engleskoga jezika. Više nije dovoljno proći temeljni test. Prije jednog desetljeća, kada su pristizale prve butanske izbjeglice, bilo je drugačije.

Moj djed ima 94 godine. Nema šanse da on sada nauči engleski. Srećom, imamo zajednicu u kojoj može komunicirati sa starijima. Za mlade je jezik veliki izazov, smatra Acharya.

Imam sina od dvije i pol godine, želi govoriti engleski. Ali ja želim da on govori moj materinji jezik. Želim očuvati svoju kulturu i jezik, rekao je Devi Ghimire, predsjednik Butanske zajednice Australije.

U multikulturnom centru u jednom od predgrađa Melbournea mali Butanci uče tradicionalni ples, i to je pokušaj očuvanja kulture njihovih baki i djedova. Njihovi roditelji rođenjem su Butanci, kulturno i jezično Nepalci, danas državljani Australije. Nove generacije dišu punim plućima, ali odgajaju ih u duhu zajednice, ne zaboravljajući himalajske korijene.

Osjećam se ponosnom jer mogu reći da sam butansko-nepalska Australka. Osjećam pripadnost trima zemljama, trima kulturama, rekla je Acharya.

Ne želimo da se multikulturalni džepovi razvijaju odvojeno. Naš sljedeći izazov jest promocija interkulturalizma. Pitanje kako se naša budistička zajednica integrira u širu zajednicu i kako surađujemo s drugim zajednicama bit će važna stvar, navodi Dhungel.

Upravo iskustvo integracije u australsko društvo butanskih izbjeglica i njihovih potomaka poslužilo je kao dobra škola za prihvat nesretnika iz Sirije, kažu australske vlasti. Za butansku djecu rođenu u Australiji daleko je Himalaja, svoj indeks sreće potražit će u obećanoj zemlji.