Ugljen odlazi u povijest

Nakon pada Berlinskog zida, nestankom istočnonjemačke industrije, ujedinjena zemlja dobila je vjetar u leđa kada je riječ o smanjivanju emisije štetnih plinova (još je kancelar Kohl početkom 90-ih govorio o tome kao o najvećem problemu u zaštiti okoliša). Angelu Merkel, koja potječe upravo s njemačkog istoka, ne jednom su nazvali klimatskom kancelarkom. Jer Njemačka do 2020. planira smanjiti CO2, u odnosu na 1990., za 40 posto, a do 2050. za 95 posto. To je ambicioznije od planova EU-a (20 posto manje do 2020., 40 posto do 2030.).

Kako sada stvari stoje, ako ne smanji proizvodnju struje iz ugljena, Njemačka će do 2020. ipak podbaciti u smanjivanju emisije štetnih plinova, za gotovo 120 milijuna tona ugljikova dioksida. Vlada je 2015. predložila smanjivanje emisija elektrana za dodatnih 22 milijuna tona, obvezujući stare elektrane koje pogoni smeđi i kameni ugljen na plaćanje penala ako emitiraju više od dopuštenih kvota. Nakon sindikalnog prosvjeda, vlada je ipak ustuknula i pristala na smanjivanje emisija za 11 milijuna tona do 2020., na 12 i pol milijuna tona. Ostatak do zacrtana 22 milijuna morat će se ostvariti na druge načine. Letvica je postavljena visoko, ali Nijemci maraton energetske transformacije ipak trče oprezno i promišljeno. 2,7 GW električne energije iz neučinkovitih starih elektrana na lignit, nakon što budu uklonjene s tržišta 2020., ostat će četiri godine u tzv. klimatskoj rezervi (za njom će se posegnuti samo ako bude ozbiljno ugrožena proizvodnja struje), prije nego što i definitivno te elektrane odu u roportarnicu povijesti.  

Iako je 2014. u Njemačkoj prvi put proizvedeno više struje iz obnovljivih izvora nego iz lignita, Berlin mora hitno revidirati svoju politiku kada je u pitanju dobivanje energije iz ugljena (u globalnim okvirima taj postotak i dalje je visokih 40 posto). Elektrane na ugljen zaslužne su naime za trećinu svih njemačkih emisija štetnih plinova. Zatvaranjem onih najstarijih i najmanje učinkovitih bit će izgubljeno mnogo radnih mjesta (vlada je odlučila do 2020. zatvoriti 13 posto najstarijih elektrana koje rade na ugljikom bogat smeđi ugljen, ali još uvijek nema krajnjeg roka za zatvaranje svih). Jer u njima je izravno zaposleno 20 000 ljudi (prosječna životna dob onih koji za kruh zarađuju u njemačkim ugljenokopima iznosi 50 godina).

Koliko je lignit važan za određene dijelove Njemačke dokazuje i činjenica da u klimatskoj agendi do 2050. ipak nije naveden krajnji rok za njegovo napuštanje (Europska unija je uz puno znoja natjerala Nijemce da 2018. bude posljednja godina subvencioniranja najproblematičnijih rudnika). Isprva je industrija ugljena imala koristi od zatvaranja nuklearnih elektrana (njemački antinuklearni pokret rođen je inače u prosvjedima između 1973. i 1975.) , ali sada je i ona na vjetrometini zbog jačanja vladinih napora u smanjivanju emisije stakleničkih plinova (Berlin dosta usamljeno gura reformu sheme o trgovanju tim emisijama). Njemačka ipak nije dio tzv. Saveza za prestanak uporabe ugljena, koji su na posljednjoj klimatskoj konferenciji u Bonnu predstavili predstavnici 20 država (među njima su i Velika Britanija, Francuska, Italija, Kanada i više američkih saveznih država; očekuje se da će do konferencije u Poljskoj taj broj narasti na 50). Istina, Nijemci pokušavaju koordinirati napore u dekarbonizaciji i podijeliti iskustva s ostatkom Europe (na tom tragu jest i osnivanje Europske klimatske inicijative - EUKI). Uostalom nije slučajno Bonn, središte Sjeverne Rajne Vestfalije, srca njemačke industrije ugljena i čelika (drugo najaktivnije područje u državi u eksploataciji lignita), izabran za domaćina klimatske konferencije. 

Iako je Energiewende dosad donio posao stotinama tisuća Nijemaca, od čistača solarnih panela do inženjera za vjetroturbine (na svaku dvadesetu dolazi i dvočlani tim za održavanje), o strategiji nema političkog konsenzusa. Sve jača krajnja desnica ne jednom je sve u potpunosti odbacila (pitanje napuštanja ugljena i motora s unutarnjim izgaranjem bila je i jedna od ključnih točaka pregovora u nikad realiziranoj Jamajka koaliciji). Ono o čemu se svi u njemačkoj političkoj areni slažu jest da energetska transformacija ne smije naštetiti konkurentnosti njemačke ekonomije (industrije koje troše mnogo energije ionako su najčešće izuzete od rasta cijena struje) i da će njezin opstanak zapravo biti najveći uspjeh Energiewendea.