Priče Hrvata koji su otišli - je li Irska obećana zemlja?

Priča je gotovo uvijek ista. Kako živjeti normalno kad ovdje ionako ne mogu ništa promijeniti? Kako preživjeti? Mnogi su se to zapitali. Za neke je odgovor, nažalost, bio - karta u jednom smjeru. Odredište - Irska. Trajno ili privremeno. Zemlja koja se donedavno i sama borila s krizom, postala je u svakodnevom razgovoru izlaz za sve naše probleme. Ipak, snaći se i ondje nije baš uvijek lako. Najbolje to znaju naši sugovornici. Jesu li pogriješili ili im se isplatilo? Je li Irska doista obećana zemlja? Po čemu se razlikuje od Hrvatske? Teku li ondje med i mlijeko? Odgovore je u Dublinu potražio Vjeran Mišurac.

Nije se htio zadovoljiti minimalcem. Još kao dječak naviknuo se na selidbu. Zagreb, Daruvar, opet Zagreb - njegov nemirni duh tražio je nešto više. To nešto Ayitala je našao u Dublinu, gdje se nakon dvije godine osjeća bolje nego kod kuće. Ayitala, za prijatelje Čiči, dijete je Hrvatice i etiopskog studenta, kojemu je Hrvatska također bila premala, pa je, negdje oko sinova prvog rođendana, otišao u Ameriku. Čiči je ipak htio ostati bar donekle blizu domu, a opet - nekako spajati kraj s krajem.

A u Irskoj je za to dovoljno biti zaposlen kao radnik u trgovini. Kako bi živio u uređenijem društvu, Čiči pristaje na kompromis. Novac je lakše staviti na stranu ako živiš s četvero cimera. Uostalom, radi od 4 ujutro do podneva i cijelu kuću sve do večeri ima samo za sebe. Čiči zasad uživa u životu, što u Hrvatskoj nije mogao, a ima i plan za budućnost.

Ipak, sve ima svoju cijenu. Dobro zna čega se odrekao. Nekad se čini da bi doista bilo lakše kad korijena ne bi ni bilo, ali eto - ljudi smo. Kako vrijeme odmiče i to se polako popravlja. Jedan od novih prijatelja je i Jan, mrežni inženjer iz Poljske s kojim Čiči s vremena na vrijeme ode na piće. No ondje su svi jako zaposleni, pa će pub ovaj put pričekati. Čiči će poslijepodne iskoristiti kako bi posjetio omiljenu trgovinu, a to svakako nije veliki lanac za koji i sam radi.

U središtu Dublina, mogu se naći proizvodi koji bude nostalgiju. Domovina se ovdje voli nepcem, a Snježana, koja u trgovini radi već godinu dana, otkako je došla u Irsku, ne krije što ju je iz rodne Kraljevice dovelo na sam rub kontinenta. Uz ovaj, prihvatila je i posao sobarice. Raditi joj nikad nije bilo teško, samo je tražila sredinu u kojoj se to cijeni.

Snježanin poslodavac Igor u Dublinu je već 17 godina i može se smatrati pravim pionirom iseljavanja u Irsku. Iz Osijeka je otišao s povratnom kartom i 500 njemačkih maraka. Ni engleski nije znao. Igor je za svoj uspjeh platio veliku cijenu. Desetljeće i pol odvojen je od obitelji, a sin, koji je trenutačno na godišnjem odmoru, doselio se tek nedavno i radi za njega. Posao zasad ide dobro.

Kako bi to preduhitrio, Igor je odlučio otvoriti još jednu, veću trgovinu, u kojoj će nuditi cijeli asortiman istočnoeuropskih proizvoda - od Rumunjske do Poljske, a bit će tu i arapskih delikatesa. U skladu s dobrim starim hrvatskim običajima, on i njegov partner sve rade sami. I dok Igor priprema novu trgovinu, ona u gradskom središtu nakon 17 sati naglo oživljava. Ljudi završavaju s poslom i svraćaju po dašak domovine.

Među kupcima je i Vesna, diplomirana novinarka iz Čazme, kojoj je kriza razorila i obiteljski posao i brak. U Irsku se zaputila prije 4 godine, nakon što je, što u Čazmi, što u Zagrebu, predala više od 300 molbi za posao. Majka triju kćeri nije zazirala ni od čišćenja ni rada u tvornici. Znala je da si ne može priuštiti izbirljivost.

Na odlazak ju je nagovorila socijalna radnica, koja joj je u povjerenju rekla da se nema čemu nadati, jer će se pomoć sve više rezati. Roditelji su prodali vinograd, dali joj 1200 eura i poželjeli joj sreću. Smjestila se u hostelu u kojemu je volontirala za smještaj i hranu, a pomagali su joj i Hrvati koje je ondje zatekla. Uskoro su stigle i dvije mlađe kćeri. Na kraju je djeci jedva našla školu, ali nekako su se uspjele stabilizirati. Najmlađa Dea nije znala ni jezik.

Za to vrijeme, mama je prolazila pravi pakao. Nadajući se boljim uvjetima, prihvatila je posao u hotelu s tri zvjezdice. Bila je to greška. Vlasnici hotela bili su ruski mafijaši. Dok je mijenjala poslove, odlučila se prekvalificirati za administrativnu radnicu. Prije posla je pohađala večernju školu, a zatim pekla krumpiriće u restoranu brze hrane. Trajalo je to godinu dana, ali isplatilo se.

Vesna, kao ni svaki roditelj, nikad neće biti potpuno bezbrižna, ali u Irskoj je tomu svakako mnogo bliže nego u Hrvatskoj - i to ne samo zbog novca. Rečenica je to koja možda najbolje oslikava temeljne razlike između dviju zemalja, od kojih je jedna, u samo nekoliko desetljeća, pretekla drugu i, na krilima najveće stope rasta u Uniji, bježi joj - sve dalje.