Libanon se bori s otpadom

Libanon, zemlja u kojoj i dalje svakoga dana nestaje i vode i struje, muku muči i sa zbrinjavanjem otpada već više od dva desetljeća. Procjenjuje se da više od 40 posto libanonskog smeća završi na nelegalnim odlagalištima, samo 10 posto se reciklira.

Oko deset posto populacije većinski šijitskog Tira čine kršćani. Grad smješten 70-ak kilometara južno od Bejruta velike nade polaže u turizam. Osim ribarske luke, dio idilične razglednice četvrtog po veličini libanonskog grada su i dobro sačuvani arheološki lokaliteti. Ali naličje te priče jest i odbačena plastika, koja danas čini 95 posto otpada koji pluta Sredozemnim morem ili leži na njegovim plažama. Upravo zbog rastućeg turizma svakog ljeta količina morskog otpada na cjelokupnom Sredozemlju povećava se za čak 40 posto. U mnogočemu nefunkcionalna libanonska država tomu itekako pridonosi.

- Prvo trebamo nacionalni plan zbrinjavanja otpada, ali je potrebna i odgovarajuća kultura. Možda ne možemo pronaći rješenje s čarobnim štapićem, ali za početak možda možemo proizvoditi manje krutog otpada, govori Hassan Dbouk, gradonačenik Tira.

U blizini Tira nalazi se općina Sarafand. Već petnaest godina ondje djeluje udruga kojoj je glavna zadaća ekološko osvješćivanje lokalnih stanovnika te zaštita prirodnih resursa. Centar u kojemu se reciklira tamošnji otpad osnovan je uz financijsku potporu države, UNDP-a i UNICEF-a. Svjesni su u nevladinoj udruzi da sami ne mogu mnogo.

- Zato smo pozvali 60 udruga iz svih slojeva društva, iz cijelog Libanona, te osnovali Libanonski ekološki pokret, koji s Ministarstvom okoliša i parlamentarnim odborom za okoliš daje okvir neophodnoj strategiji, ističe Salim Khalife, potpredsjednik pokreta Odjek.

U naselju koje je dom za 15 tisuća lokalnih stanovnika, ali i 5 tisuća sirijskih izbjeglica, smatraju da je bitno teoriju pretočiti u praksu. Na svakom od predavanja po školama ili tijekom razgovora s lokalnim domaćicama i njihovom djecom naglašavaju kako je polovina tamošnjeg otpada organskog predznaka. Tek deset posto ne može se reciklirati ili ponovno iskoristiti.

- Naš trenutačni kapacitet prihvata kreće se između 3 i 5 tona anorganskog krutog otpada. Količine se neprestano povećavaju. Sve je važnija uloga kućanstava, a s njima nemamo problema. Ljudi razvrstavaju otpad, to je općeprihvaćena stvar, rekao je Khalife.

Početkom 2015., kada je zatvoreno prenatrpano privremeno odlagalište na kojemu je završavalo smeće iz cijelog Bejruta, a osobito s područja planine Libanon, ulice glavnoga grada gušile su se u smeću. Ništa bolje nije bilo ni diljem zemlje. Tenderi za uvođenje decentraliziranog i privatiziranog sustava brige o otpadu propali su zbog korupcije, budući da je problem smeća izrastao u političko pitanje i borbu interesnih skupina za prevlast u 300-tinjak milijuna eura vrijednom poslu. Assaad Thebian bio je jedan od predvodnika pokreta Smrdite!, koji su u ljeto 2015. pokrenule nevladine udruge. Dio grlate mase od nekoliko stotina tisuća Libanonaca, koji su uz održivo rješenje za nesnosan smrad na ulicama tražili i sazivanje prijevremenih izbora.

- U ožujku 2016. vlada je odlučila otvoriti dva nova odlagališta, obadva na obali. Jedan južno od bejrutskog međunarodnog aerodroma. Sve smeće iz Bejruta i s planine Libanon odlaže se na tim odlagalištima. Bez recikliranja, bez sortiranja, bez obrade… Zagađuju se i obala i more, rekao je Assaad Thebian, osnivač inicijative Sito.

Upitno je stoga što ribiči uz glavnu bejrutsku morsku šetnicu mogu upecati. Jer otkad je odvoz otpada u glavnom gradu ponovno zaživio, većina se nasipava u obalnom pojasu istočno od Bejruta. I pretvara u jedno od najskupljih zemljišta u libanonskoj prijestolnici, na kojemu će zarađivati mešetari nekretninama bliski političkim elitama.

Oba privremena odlagališta dosegnula su gornju granicu kapaciteta prošle godine. Za to vrijeme urušava se plan u koji je Europska unija uložila gotovo 40 milijuna eura, pomogavši u otvaranju 11 pogona za preradu otpada diljem Libanona. Neki od pogona zatvoreni su nakon samo pola godine rada, miris iz njih bio je neizdrživ za lokalno stanovništvo.

- U jeku krize sa smećem posjetili smo svih jedanaest pogona i otkrili da neki ne rade. U nekima je čak ukradena oprema, u nekima je zahrđala, a u nekima stoji neotvorena zbog političkih razloga, naglašava Thebian.

U moru ispred Bejruta ne završava samo krupni otpad, nego se nekontrolirano ispušta i kanalizacija. Osim na krajnjem turističkom jugu, događa se to duž cijele obale. Dokaz svakodnevnog nefunkcioniranja Libanona kao društva i države.

- Kada općinama ne osigurate nikakvu poduku i onda im kažete danas, da se od sutra moraju pozabaviti sa svojim smećem, otvoreni deponiji niču posvuda kao gljive poslije kiše. Sada ih je više od 460. Izvještaj tvrde da je više od 300 lokacija godišnje na kojima smeće gori, govori Najat Aoun Saliba, direktorica Centra za očuvanje prirode.

Diljem Libanona barem jednom tjedno gori na više od 1000 ilegalnih odlagališta.

- Zatvaramo oči i pravimo se da problem ne postoji, ali postoji. Ne možemo ga ignorirati, to nije rješenje. Zato mislim da će jedan od glavnih izazova za vladu i parlament biti pravo rješenje tog problema na nacionalnoj razini, naglašava Husein Diab.

- Oko 60 posto svega smeća u Libanonu je organsko, iako može biti pretvoreno u gnojivo. Plastike ima 10 do 12 posto. Ostatak je metal i papir. Gotovo 77 posto našeg smeća može biti reciklirano ili pretvoreno u gnojivo, ističe Najat Aoun Saliba.

Tim više jer gotovo cjelokupne potrebe za energijom Libanon zadovoljava iz uvezene nafte i nešto ugljena (Libanonci su rekorderi po potrošnji energije po glavi stanovnika na istočnom Mediteranu). Jedno od rješenja koje forsiraju vlasti jest i uplinjavanje, oblik nepotpunog izgaranja krutog goriva. Plan je vlade inače da od 2020. na teritoriju cijelog Libanona zaživi pretvaranje otpada u energiju.

- Jedno od predloženih rješenje su spalionice otpada. Smatramo da one u Libanonu nisu učinkovite jer, zamislite, u ovoj zemlji nemamo laboratorije za mjerenje razine dioksina, naglašava Salim Khalife.

Drugim riječima, ne može se kontrolirati emisija štetnih plinova iz spalionica.

Svi u Libanonu znaju održivu računicu - na odlagalištima ne bi smjelo završavati više od 10 posto ukupne količine otpada. Ali pomaka neće biti dok je gospodarenje otpadom zadaća lokalnih vlasti, koje za to naprosto nemaju novca. I ta činjenica, ali i desetljeća ratnih sukoba, politička nestabilnost i sveprisutna korupcija, koja ima svoje pipke u lukrativnom poslu, ne bude optimizam kada je u pitanju libanonska briga za okoliš.