Kujundžić: Već smo trebali djecu naučiti da poštuju različitosti

Napadi na učenike i sportaše drugih nacionalnosti, ali i uvredljive i fašističke poruke po zidovima zaredale su se u Lijepoj Našoj. Kolika je odgovornost zbog tih događaja na obrazovanju, a kolika na pravosuđu?

O tome su "U mreži Prvog" govorili sociolozi Antonija Petričušić i Sven Marcelić te sutkinja Lana Peto Kujundžić.

Je li Hrvatska u ozbiljnim problemima ili protekli događaji pripadaju kategoriji nerazumnih ljudi, nasilnih pojedinaca kojih ima svagdje?

- Ja bih nekako krenula sa perspektive nekakvog kaznenog prava i onoga što imamo u statistikama koliko dolazi do Suda. Statistički gledano, nasilna kaznena djela ni punoljetnih osoba, ni maloljetnih osoba, ni mlađih punoljetnih osoba ne raste. Dakle ova percepcija građanstva koja govori o tome da je nasilja sve više i da ga se sve više trebamo bojati je gotovo netočna. Ja se slažem da postoji jedna tamna brojka i da ljudi ne prijavljuju sva kaznena djela i da sigurno tu postoji onaj određni dio bojazni da li će mi se vjerovati i da li ću određenu satisfakciju na Sudu dobiti. Međutim, u onom drugom dijelu važno je reći tko čini takva kaznena djela. Ja bih rekla da imamo još uvijek jako puno diskriminacije, još jako puno govora iz mržnje, još jako puno nerazumijevanja što je to govor iz mržnje i da svatko ono što je sa našim nekakvim stereotipima obojenosti prema nekome zbog rase, zbog spola, zbog bilo nekakvog drugačijeg pripadanja ili kruga gdje se nalazi, da još uvijek nismo dovoljno svjesni da svaka takva uvredljiva riječ je gotovo govor mržnje. I tu možda trebamo gledati onaj dio da li su nam dovoljno djeca osvještena da kada govorimo o ustašama, četnicima, kada govorimo neke riječi kao - ti si Srbin, ti si Rom, ti si ciganin. Dakle kada ga tako oslovljavamo da s time hoćemo reći neku konotaciju koja je ružna bez obzira što se kasnije pravdamo pa mi možemo govoriti nešto drugačije. Ne možemo. I mislim da trebamo malo povući od, dobro ste rekli od 90-tih već je puno godina prošlo i već smo trebali našu djecu naučiti da razlikujemo i da poštujemo različitosti. I da se divimo onome tko je različit i govori drugačijim jezikom, ima drugačiju boju kože. Dakle neke stvari, puno toga nismo našu djecu naučili i mislim da ovaj novi kurikulum jako bi trebao govoriti o diskriminaciji i o tome da to djeca nauče, istaknula je Kujundžić.

- Složio bih se da je vrlo važno promatrati statistike. Naravno uvijek postoje razlike između onoga što se realno događa u školama, među mladima, itd. i onoga što zapravo prikazuju mediji. Naravno uopće raspored takvih događanja tijekom godine je obično takav da se oni nekako koncentriraju na određene periode. Jer dakle ako imamo u kratkom vremenu nekoliko medijski atraktivnih slučajeva govori se o valu nasilja verbalnog, fizičkog itd. Međutim realno čini se da je zapravo dosta često to samo ovako jedan skup događaja koji nije nužno vezan uz neki veliki val nasilja. Jer kada pogledamo kako je to distribuirano kroz godinu, onda zaista imamo relativno stabilne brojke kako je i istaknuto. Međutim s druge strane pitanje je na koji način se takvo nešto procesuira, na koji način institucije rješavaju takve slučajeve i mislim da tu dolazi do problema. Rekao bih u nekoliko različitih slučajeva koje smo vidjeli zadnjih dana imamo problem institucija koje su slabo reagirale na takva događanja. Također rekao bih dopustio se i jako velik utjecaj medija na jednu zapravo dosta ranjivu populaciju, pričamo o srednjoškolcima, tu dakle ne mislim na ovaj napad na splitskoj rivi neki dan, nego upravo na srednjoškolce koji bi zapravo trebali biti i zaštićeni jer su oni na neki način refleksija društva. Dakle, oni ne govore stvari zato što su oni sami došli do njih zapravo. Oni na neki način reagiraju na ono što im društvo svaki dan servira, na ono što se tolerira i zapravo što se na neki način uspostavlja kao normalna komunikacija, smatra Marcelić.

- Slažem se i sa prethodnih sugovornicima da ponekad mediji i napumpaju društvenu stvarnost kada se zareda nekoliko neugodnih događaja, ali isto tako kao roditeljica, ne kao stručnjakinja, svjesna sam da nasilja, posebice verbalnog nasilja, ima u hrvatskim školama. A čini mi se i neadekvatnog odgovora institucionalnog i stručnog prema određenim stavovima mladih o nedavnoj povijesti prema nekim društvenim skupinama, prema dekonstrukciji stereotipa i mislim da razloga za zabrinutost ima i da bi trebalo razmišljati i hitno uvoditi neke nove načine na koji bi se sa trendovima koji postoje u društvu zapravo na toj najranijoj razini socijalizacije gdje institucije države imaju utjecaja trebalo na drugačiji način pristupati tim temama. Ne čini mi se da je nasilje tema koja je zaista zabrinjavajuća u toj dobi školske populacije jer za to postoje adekvatne mjere ali na primjer sustavno ne učenje o recimo holokaustu ili ne suočavanje mladih sa stereotipima i predrasudama prema drugima, mislim da to ipak još uvijek živi u školskoj populaciji i da sustav neadekvatno reagira na takve stavove i predrasude, ističe Petričušić.

Na pitanje koliko nas treba brinuti ovo što je nasilje u biti uvjetovano nacionalnim identitetom žrtve, Petričušić je rekla da naravno da to zabrinjava i zbog toga što to znači diskriminiranje određenog dijela hrvatske populacije, odnosno hrvatskih državljana.

- Ali isto tako nas treba brinuti jel odgaja građanstvo koje ne uvažava činjenicu multietničnosti našeg društva i činjenice da u ovoj zemlji 10 % populacije pripada nacionalnim manjinama i da su oni jednako hrvatski državljani kao i većina, imaju pravo na sve zaštite hrvatskih zakona, institucija i ne biti naravno diskriminirani i odgajani u klimi etničke distance mržnje ili nesigurnosti, rekla je Petričušić. 

- Kad gledam manji dio postotka nekakve delikvencije maloljetnika u dobi od nekakve 14. do 18. godine, kada doista čovjek kada se prisjeti nekakvih vremena unatrag, ne sjećam se da smo kao 14 ili 16-godišnjaci bili jako okupirani sa tim različitostima tko je tko. Čak se nije razlikovalo među djecom nekakav ekonomski cenzus, nije se razlikovalo da li je netko pripadao nekoj nacionalnosti. Često se u školama nije o tome niti govorilo. Djeca nisu ni znala i nisu vodili računa. I upravo zato me jako brine ovaj dio porasta, ja bih rekla, razmišljanja djece o nečemu što ne priliči njihovoj dobi. Njihovoj dobi bi priličilo recimo da do gotovo 16. - 18. godine ne ulaze u onaj dio je li je netko različit i ako bi bio odgajan u obitelji u kojima se tolerira da svi mi smo jednaki, ne bi moralo dolaziti do nekih takvih, ja bih rekla, gotovo ekscesnih nasiljnih radnji. Ali što mene više ljuti da mladi ljudi upotrebljavaju takav žargon i takav način izričaja koji je uvredljiv, koji baš ide namjerno pogoditi nekoga upravo u onom dijelu gdje se ta osoba osjeća kao manjina, recimo pogođena, smatra Peto Kujundžić.

- Zanimljivo je recimo kada smo pratili uopće ulazak Hrvatske u Europsku uniju da se za samo pristupanje i u pristupnim pregovorima moralo ispuniti jako puno uvjeta pravnog tipa, zajedničku stečevinu, ono sve što je zapravo Hrvatska trebala prilagođavati u svojim zakonima. Naravno ja sam zapravo ovdje najmanje stručan među svim sugovornicama i sugovornicima kada govorimo o pravnome dijelu. Ali znamo da je zapravo dobar dio pravne stečevine bio usmjeren i na to da se uspostavi sustav koji će štititi manjine i zapravo uopće način govora kojim se istupa u medijima i slično. Međutim primjećujemo ne samo u Hrvatskoj nego i u drugim zemljama da jednom kada se u Uniju uđe, da onda zapravo te vrste kontrole nema. Tako da bih rekao da jedan utjecaj Europske unije koji je sasvim sigurno bio pritisak na Hrvatsku da pomiče neke stvari u pozitivnom smjeru je sada nestao u onome trenutku kada je Hrvatska zapravo opet se našla u situaciji da ih svoje vlastite perspektive takve stvari rješava. Ono što možemo vidjeti kroz to jest upravo jedan, rekao bih, puno slabiji institucionalni odgovor upravo na nekoliko slučajeva mladih teenagera prije svega koji su se našli u situacijama ili da su na neki način ugroženi ili da su na neki način promovirali ili govor mržnje ili određene političke stavove. Dakle, tu na neki način institucije slabo reagiraju. Rekao bih da je to interni problem Hrvatske koji sa Europskom unijom nema toliko veze. Međutim ono što znamo u nekom komparativnom smislu, dakle kada gledamo Hrvatsku u odnosu na druge zemlje Europske unije jest da je ona u odnosu na puno drugih zemalja, dakle postsocijalističkog bloka, dakle istočne Europe, čak kada gledamo stavove građana među liberalnijim zemljama. Tako da na naki način ono što vidimo među mladima jest jedan dio možda ili ekstremnijeg govora ili jednostavno ekstremnijeg pristupa stvarnosti koji nije odraz onoga što većina mladih misli. Većina mladih je zapravo apolitična. U nekim istraživanjima koja sam provodio sa kolegama, većina njih se izražava kao apolitično kada ih pitate gdje su na političkom polu. A kada gledate neke druge stavove oni zapravo nisu osobito ekstremni ni u kojem smislu. Tako da kažem, ono što možemo pratiti kod mladih jest prije svega da oni su prilično apolitični, a kažem kada odražavaju određene političke stavove vrlo često odražavaju stavove sredine, puno više nego što to možemo učitavati kao nekakve njihove esktremne stavove, istaknuo je Marcelić.

Na pitanje koliko smo bili drukčije društvo u vrijeme pristupanja Europskoj uniji nego danas kada smo članica, Petričušić je rekla da smatra da smo bili isto ili vrlo slično društvo.

- A problem je što je cijeli taj postupak pristupanja Europskoj uniji zapravo bio jedan odnos hrvatskih političkih elita i briselskih elita. Taj proces pristupanja Europskoj uniji na žalost nije imao dosega u cjelokupno stanovništvo i u vrijednost stanovništva pa tako i mladih. Osim toga te vrijednosti koje su trebale biti prenešene u naš pravni sustav, a onda i u naše druge javne politike koje zagovara Europska unija, nekad ni Europska unija sama i njezine države članice nisu u stanju provesti i oživotvoriti u svojim javnim politikama i u pravnom sustavu. Dakle, činjenica da jedan postupak pregovaranja koji je trajao 10 godina nije mogao promijeniti ili utjecati čak ni u manjoj mjeri na prevalentne društvene stavove govori da je to zapravo jedan tehnokratski proces gdje se treba samo usvojiti zakonodavne norme, ponašati na način da briselske elite budu zadovoljne ponašanjem hrvatskih političkih elita koje će reći mi ćemo usvojiti svo zakonodavstvo, raditi različite strategije, akcijske planove da bismo prikazali našu spremnost da surađujemo. Onog trenutka kada smo postali država članica svi ti zakoni koji su u Hrvatskoj, ne zaboravimo, postojali i prije nego što je Hrvatska počela proces pristupanja, a tiču se ostvarenja i zaštite prava nacionalnih manjina, nediskriminacije. Dakle ti zakoni, pokazalo se ne proizvode svoj učinak. A zašto ne proizvode učinak? Zato što zapravo građani koji svojim djelovanjem, svojim ponašanjem daju snagu provedbi tih zakona u svojim srcima, u svojim glavama zapravo ne vjeruju tim zakonima, ne smatraju ih pravima, nego smatraju privilegijama. Dakle, to je po meni jedan propust hrvatskih političkih elita što su propustili objasniti i u procesu sekundarne socijalizacije dakle u obrazovnom procesu. Ali nekakvim javnim kampanjama da mi trebamo ustavni zakon o zaštiti prava nacionalnih manjina jer time činimo naše sugrađane, naše državljane Republike Hrvatske koji su drugih etničkih pripadnosti jednakima etničkoj većini u ovoj zemlji, dakle Hrvatima. I zbog toga vjerujem da i danas postoji veliki stupanj otpora prema provedbi tih zakona. Zbog toga je lako mobilizirati određene političke grupacije protiv nacionalnih manjina jer se lako manipulira podacima o manjinskim pravima gdje ih se predstavlja kao privilegije. Ponavljam jer mi je ovo prilika da se obratim glasnije i široj javnosti - to nisu nikakve privilegije, to su prava koja naše državljane čine jednakima državljanima većinskog naroda, dakle Hrvatima, istaknula je Petričušić.