Restauracija biogradskih sidra

Među najdugovječnijim svjedocima brodoloma zasigurno su brodska sidra. No i njih, kad se izvade iz mora, nagrize zub vremena mnogo brže nego dok spavaju na dnu.

Šezdesetih godina prošlog stoljeća kod otočića Gnalića nedaleko od Biograda na Moru otkriveno je mjesto jednog od najvažnijih novovjekovnih brodoloma na Mediteranu.

Potonuli brod prevozio je umjetničke i obrtničke proizvode izrađene potkraj 16. stoljeća u radionicama od Sredozemlja do sjevera Europe. Među teretom bila su i dva velika željezna sidra. Oba izložena na otvorenome, Biogradu, a drugo ispred zadarskog Narodnog muzeja, počela su propadati.

- Tada nije prošlo nikakvu vrstu zaštite odnosno restauriranja i stoga je rapidno propadalo. Iz godine u godinu je korozija to sidro izjedala, tako da smo prije nekoliko godina u dogovoru s muzejom u Biogradu napravili jedan program restauriranja tih sidara odnosno njihove konzervacije, govori Luka Bekić, voditelj Odjela prezentacije podvodne baštine.

Posla su se prihvatili prije tri godine u Međunarodnom centru za podvodnu arheologiju u Zadru. Radove je platilo Ministarstvo kulture. Prvo je na redu bilo manje sidro, a zatim i ono veće, dugo pet metara i teško tisuću i četrdesetšest kilograma.

- Prilikom konzervatorskih i restauratorskih radova na metalnih arheološkom predmetima uvijek se ovisno o vrsti metala, da li se radi o željezu, bronci ili nekom drugom metalu, odabire metoda koja je za taj metal najpovoljnija i preliminarnim pregledom predmeta se odlučuje koje faze će radova određeni predmet zahtijevati. u slučaju naših željeznih sidra s Gnalića, ona budući da nisu restaurirana kad su izvađena iz mora, u njima je ostao visok sadržaj kloridnih soli, koje pod utjecajem kisika iz zraka i vlage dovode do destruktivnih korozijskih procesa, rekla je Antonija Jozić, voditeljica Odjela restauriranja i konzerviranja.

Valjalo je što prije desalinizirati željezo, no elektrolitička redukcija na predmetu te veličine nije nimalo jednostavan zahvat. Sastavljeni su spremnici u koje stanu tolika sidra.

- Dva različita metala otopljena u elektrolitu povežu na vanjski izvor struje. U tom slučaju nastaje vanjski elektrolitski članak između ta dva metala i javlja se jedna elektromotorna sila koja izvlači kloridne ione iz korodiranog predmeta prema anodi, koja je u ovom našem slučaju bila inoks mreža, rekla je Jozić.

Kad je izvučena sva sol, sidra su izvađena i osušena.

- Pristupilo se dalje mehaničkom čišćenju,  u prvom redu pjeskarenjem, ali i drugim ručnim i električnim alatima i nakon toga su sidra zaštićena jednim završnim premazom, isitče Jozić.

Pa su sidra sad sigurna u vanjskim uvjetima.

- Prije nekoliko dana, cijeli taj proces je konačno završio, a on je trajao nekoliko godina te smo obadva sidra vratili svojim muzejima, govori Luka Bekić, voditelj Odjela prezentacije podvodne baštine.

Impresivni izlošci nastavljaju korodirati, ali uz dobro praćenje i održavanje površinske zaštite, obećavaju restauratori, bit će tu i za buduće generacije posjetitelja.