Karakaš u Nu2: Jasenovac je sramota Hrvatske

Pisac Damir Karakaš gostovao je u emisiji "Nedjeljom u 2" urednika i voditelja Aleksandra Stankovića. Govorio je o neugodnim iskustvima i prijetnjama nakon izlaska najnovijeg romana "Proslava", o tome zašto najčešće piše o Lici te jesu li mlađe generacije potpuno izgubljene za čitanje knjiga.

Karakaš je u emisiji "Nedjeljom u 2" gostovao i prije 11 godina kada je imao tremu i govorio manje od ostalih gostiju. Sada kaže da je opet imao tremu i dodao da je možda trebao donijeti ličku rakiju. Navodi je da je Lika poznata po tome što se ondje rade tri vrste rakije - najbolja za nas, srednja za goste, a najgora za susjede.

Sam za sebe tvrdi da je katkad manijak, objašnjava da na tekstovima radi dugo i muči ih sve dok ne priznaju istinu.

- Da bih napisao tekst, služim se svim mogućim sredstvima. Recimo, u novom romanu bili su mi bitni mirisi, pa ih u njemu ima puno, što je čudno na neki način, dodaje.

Osvrnuo se na svoj posljednji roman "Proslava" koji je privukao dosta pozornosti, kaže da je pokušao na 120 stranica opisati tri generacije u dva rata.

- Kada sam odlučio baviti se ovim poslom, jedan od mojih glavnih postulata bio je da stvaram prozu koja neće imati milosti ni prema kome. Uvijek sam se držao da treba pisati hrabro, neumoljivo, mrko i sa začepljenim nosnicama, dodaje.

Mladim piscima savjetuje da pišu do kraja, u suprotnom ne mogu ići dalje. Ima svoj put koji želi ispuniti svoju sudbinu pisca i ako se bude osvrtao na svakog "psa koji laje za njim na tom putu", onda nikamo neće stići.

Knjiga "Proslava" dosta je opisna i lirska, a komentari nemaju veze s lirikom, već su fokusirani na nešto što je rekao gostujući u emisiji "Kultura s nogu" kod Dražena Ilinčića. Ističe da konkretni događaji imaju svoju pretpovijest i tiču se filma "Kino Lika" u kojem su neki ljudi donijeli neke pogrešne zaključke.

Nakon gostovanja u emisiji "Kultura s nogu" ljudi su o fiktivnom događaju od prije 150 godina zaključili da je riječ o njima, iako je pokušao objasniti da je to fikcija i da se ne radi o njima, već o neimenovanu selu i da se radnja može događati u bilo kojem selu, ljudi to ne prihvaćaju.

Na riječi da se obogatio na muci Ličana iz Brinja kaže da je riječ o zlobi i ljubomori - "čim izađete iz blata, neki vas žele vratiti natrag". Kaže da ima podršku ljudi iz Brinja koji su čitali roman, šokirani su time što za Uskrs nije mogao doći kući.

Karakaš smatra da je glavni problem to što mnogi nisu čitali njegov roman, pita se je li bolje da ljudi čitaju njegove romane ili ne jer ako počnu čitati, do kraja života može pisati demantije.

- Tko je shvatio, shvatio je. Tko nije, neće nikada, dodaje.

Karakaš za sebe kaže da je tvrdoglav, da nije takav, ne bi ni uspio u svojim namjerama. Dodaje da su ga često na njegovu putu zaustavljali različiti ljudi. Kaže da piše knjige kakve bi sam volio čitati, a "Proslava" je dug piscima koji su mu bili jako važni.

Dodaje da je radio roman čiji likovi u određenim okolnostima istovremeno mogu postati i žrtve i krvnici, dopušta svakome da ga iščitava na svoj način, ne voli previše govoriti o sadržaju svojih knjiga.

- Pišem o stvarima koje najbolje poznajem. Kada pišem o Lici, pišem o sebi, kaže Karakaš.

Za lička sela kaže da su jako propala, da je autocesta pokraj Brinja nekako udaljila ljude od civilizacije - nekada su autobusi prolazili kroz Brinje, sada nitko ne prolazi. Kada je bio dijete, u selu je bilo puno stoke, sada su sela izumrla. Povlači paralelu sa Slavonijom gdje se šokirao prazninom i vidi se da fali ljudi.

Karakaš navodi da ne piše, nego da radi.

- To podrazumijeva puno istraživanja, vođenja bilježaka, rada, čitanja i razgovora s ljudima, dodaje.

Djedovi su mu bili u ustašama i kaže da su bili sjajni, pošteni i dragi ljudi. Objašnjava da dolazi iz mjesta u kojemu su svi bili ustaše i da njegovi djedovi nikada nisu čuli za Jasenovac i mnoge su ljude spasili od strijeljanja. Istaknuo je da njegovi djedovi nikada nisu bili zločinci.

Za Jasenovac kaže da je sramota Hrvatske i ako negiramo zločine iz prošlosti, otvaramo put novim zločinima u budućnosti. Dodao je da su kao djeca bili stigmatizirani zbog ustaškog naslijeđa.

Karakaš kaže da moramo apsolvirati ustaše, partizane, lijevo, desno - dok to ne raščistimo, to će nam stalno izlaziti. Smatra da ćemo to teško apsolvirati jer još nismo apsolvirali što znači "za dom spremni".

Živi samo od pisanja i kaže da to nije baš jednostavno, ali njegova djela prevedena su na 10 jezika. Često ga zovu na gostovanja, no u Liku ga u 20 godina nije pozvala nijedna knjižnica. Dodaje da radi i za kazališta i nekako uspijeva. Ni Vedranu Rudan nikad nisu pozvali u rodnu Opatiju, a zovu je iz mnogih drugih domaćih i stranih knjižnica. Karakaš kaže da je uvijek bio skeptičan prema piscima koje slave u njegovu kraju.