13. studenoga 1976. - Umro Pavao Vuk-Pavlović

U Koprivnici se, kao sin odvjetnika, 9. veljače 1894. rodio hrvatski filozof Pavao Vuk-Pavlović. Roditelji su mu bili iz uglednih židovskih obitelji, a 1900. prešli su na katoličku vjeru.

Osnovnu školu pohađao je Pavao Vuk-Pavlović u rodnome mjestu, a gimnaziju u Zagrebu. Studirao je filozofiju u Leipzigu i Zagrebu, a pedagogiju u Berlinu.

Godine 1922. vratio se u Zagreb gdje je radio kao srednjoškolski profesor, a od 1929. radi kao docent filozofije na Filozofskom fakultetu. Godine 1941. uklonjen je iz nastave i umirovljen. Poslije II. svjetskog rata nova ga je vlast reaktivirala kao žrtvu fašizma, ali ne dugo.

Odbijajući nastavničku govornicu pretvoriti u mjesto odakle će se rasprostirati marksistička ideologija, morao je potkraj 1947. napustiti katedru, a 1948. premješten je za knjižničara u Sveučilišnu knjižnicu.

Razbolio se te mu je 1951. određena invalidska mirovina. No, autentičan filozof, kakav je bio, Vuk-Pavlović još nije bio spreman za umirovljenje. Godine 1958. pozvan je u Skopje gdje je na filozofskom fakultetu kao profesor ostao do 1971. a onda se nakon umirovljenja vratio u Zagreb. Tu je 13. studenoga 1976. umro.

I uz uporno polustoljetno prešućivanje ostavio je neizbrisiv trag u hrvatskoj filozofiji. S njime naša je filozofija bila na europskoj i svjetskoj razini.

Kao rođeni mislilac temelje svoje filozofije razradio je u prvom opsežnom djelu Spoznaja i spoznajna teorija. Raspravama posvećenim odgoju, napose djelom Ličnost i odgoj, Vuk-Pavlović je utemeljio izvornu filozofiju odgoja, i danas veoma aktualnu.

Svoje temeljno stajalište prema religiji iznio je u raspravi Misao o prirodi i spasenju, a o estetici u knjizi Duševnost i umjetnost. Pjesnički je Pavao Vuk-Pavlović načela svoje etike i filozofije povijesti oblikovao u zbirkama soneta Zov i Razvaline