Nakon godišnjeg s djetetom izbačeni na ulicu

Mlada zagrebačka obitelj, dvoje roditelja i dijete, preko noći ostala je bez svega. Kolateralne su žrtve jednog od već poznatih scenarija - zavrzlame s imovinsko-pravnim odnosima koja se rješava na sudu. Usred svega našla se obitelj Štorek, podstanari u stanu koji je predmet sudskog spora za koji uopće službeno nisu znali.

Preuzmite aplikaciju HRT Vijesti!





Svoju su najamninu uredno plaćali, kao i režije, četiri godine proživjeli su u tom stanu, imali ugovor o najmu, uredili 50 četvornih metara onako kako je to obitelji odgovaralo. Namještaj, novi TV prijamnik, igračke petogodišnje djevojčice, odjeća, obuća, uostalom sve ono što je dio svakodnevnog življenja u jednom prostoru. I sve je to nestalo u jednom jutru.

Lucija Štorek sa petogodišnjom se kćeri u srpnju pridružila suprugu Borni u Dubrovniku. Borna je ondje sezonski zaposlen, a Lucija se samo malo željela odmoriti od zagrebačkog ritma života. U međuvremenu, dok je sjedila na plaži s malenom, stan koji su u Zagrebu unajmili i za koji, kako kaže, imaju ugovor o najmu, prodan je.

Iz Dubrovnika se vratila jučer, s jednim kovčegom. I to je jedino što ovoga trenutka posjeduje. U stan više ne može, zamijenjena je brava, a stvari koje su pripadale mladoj obitelji, odvezene su u nepoznatom smjeru. Sve se odvijalo kao radnja kakvog igranog filma.



- Više nije ta brava koja je bila, očito je u petak zamijenjena kad su mi iznesene sve stvari. Da nije bilo dobrih susjeda koji su mi javili što se događa, ja bih u 5 ujutro s djetetom u rukama i koferom došla pred zatvorena vrata, kaže Lucija.

Stan je obilazila prijateljica kojoj je ostavila ključeve. Tog jutra, u petak, 2. kolovoza, tek dva dana uoči povratka s djetetom, sve se još činilo u redu. Nekoliko sati poslije na adresu u zagrebačkim Dugavama stigli su novi vlasnici s bravarom da promijene bravu. Potpuno nenadano i nenajavljeno. Da se nešto događa, da im iznose stvari iz stana, Lucija je saznala od susjeda.

- Rečeno mi je da su iznesene preko balkona. Sad kad dođem tu ispod balkona, vidim djetetove kuglice kojima se igrala, jedna je prilično zabijena u pod. Bilo je tih kuglica dosta. Evo, tu je ručica od ormara, koja je očito otpala. Njezin prsten, bit će joj drago da joj ga vratim. To isto govori o tome s koliko pažnje su se moje stvari iznosile i u kakvom su sad trenutno stanju. Evo tamo jedna modlica njena, govori Lucija s tugom u glasu dok obilazi mjesto ispod balkona preko kojeg su joj odnijeli sve. I s nevjericom ponavlja da je nitko od novih vlasnika, policije, starih vlasnika, baš nitko nije nazvao.



- Samo si zamislite što sve imate u stanu. Od odjeće, naslijeđa, nakita, ušteđevine, bicikl, novi televizor, fotoaparat... Puno toga. Svi dokumenti, sva intima moja, nastavlja Lucija. Još je, ističe, s mora nazvala policiju. Policija je u stan i došla, ali kako kaže, nisu mogli učiniti ništa. 

- Pokazali su vlasnički list i zato policija tu ništa nije mogla. Ali u trenutku kad je policija došla, ističe Lucija, stan je već bio ogoljen do zidova. Znači, već su sve stvari, govori, bile vani.

Da u stanu nema ničega, vidi se i na kratkoj amaterskoj snimci njezine prijateljice koju je zamolila da ode do stana i vidi što se događa.

- Malo sam ljuta, malo sam bijesna, malo sam jadna. Zamislite vi da odete na godišnji malo se odmoriti, a onda preko noći nestane svih vaših četiri godine koje ste proveli unutra.

Susjede su, kažu, tog dana bile u najmanju ruku uplašene. I još u nevjerici prepričavaju kako je to izgledalo.

- Kod vrata od gospođe podstanarke su stajala dva zaštitara, jedan s jedne strane, drugi s druge i bravar je nešto radio..., prisjeća se Štefica Đunđek.

- Onda sam, dodaje, išla van gledati. Tu je bio preko kombi, tu je bio kauč, neke crne vreće i neka roba vani. Dan-danas ne mogu doći k sebi jer i ja sam nekad bila podstanar, govori.

- Ma jezivo, ustvrdila je druga susjeda, Branka Birko. Još je i kiša padala, opisuje i nastavlja: Ona oluja je bila noć prije, to sve tu bilo je na mokrom, onaj medo, crno-bijeli od djeteta, pa to je grozno.



Sve se to dogodilo zbog neriješenih imovinskih odnosa. Jednog od onih u kojima je potpisan ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, zahtjevu za raskidom tog ugovora, kako tvrde susjedi, i neki od onih koji su u sporu, već nakon nekoliko mjeseci, te zbog upisa u gruntovnicu iako je spor oko stana u tijeku...

Vlado Paver nakon smrti vlasnice stana nastavio je s iznajmljivanjem Luciji i njezinoj obitelji. Njemu je stan, tvrdi, pripao po oporuci. Susjedi Turić po ugovoru o dosmrtnom uzdržavanju. Kako je sudski spor još u tijeku, tako Vlado nije niti razmišljao da bi se Lucija s obitelji trebala seliti. Njemu je mlada obitelj plaćala stanarinu. Ne može, kaže, vjerovati da se tako nešto dogodilo.

- Jedna susjeda mi je javila, kako se moj podstanar seli? Kako bi se selila, ona je na moru?! "Dođite pogledati, tu stvari neke se vuku van". I onda kad sam ja došao, vidio sam tu kombi bijeli i vidio sam stvari tu vani, nisam imao gdje stati pa sam otišao dolje. Dok sam našao mjesto, dok sam se parkirao i vratio, već su nestali. Išao sam pogledati unutra, dvije brave su stavljene. Odmah sam javio mom podstanaru da je izvršena provala, priča nam nemalo iznenađeni Vlado Paver.



Osobi koja je stan prodala, gospođi Turić, i koja je u sporu zbog raskida ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, pokušali smo pozvoniti na vrata da je pitamo zna li išta više. Vrata su ostala zatvorena.

Gospođa Vesnica Uroda, koja je stan kupila, na našu poruku nije odgovorila. Na naše uporne telefonske pozive odgovorio je njezin suprug. Gospodin Uroda kratko je tek rekao kako neće ništa govoriti bez odvjetnika i poklopio nam slušalicu.

Mlada obitelj Štorek, Lucija i Borna, ne želi se miješati u te pravno-imovinske zavrzlame. Zanima ih jedino gdje su njihove stvari i kamo je nestala elementarna pristojnost bez koje se dopustilo da dođu s djetetom u rukama pred zatvorena i zaključana vrata stana u kojemu su živjeli. Uspjeli su naći smještaj kod rodbine, trenutačno su ondje i užurbano traže novi podstanarski stan.

I dalje ne znaju gdje su im stvari. Smirenje vidi, kaže Lucija, u tome, kad sa svojom petogodišnjom djevojčicom razgovara kako će urediti njezinu novu sobu. Ipak, ne može sama sebi objasniti i pitanja joj stalno prolaze kroz glavu. Zar nije moglo sve biti puno jednostavnije da su novi vlasnici, kako kaže, imali minimum ljudskosti prema tuđim životima i privatnosti.