LABIRINT: "Torture" u domu za stare i nemoćne

Broj mjesta u državnim domovima za stare i nemoćne zanemariv je. Stoga privatni domovi niču kao gljive poslije kiše. Stanovi u zgradama, privatne kuće koriste se za unosan posao.

Nadzora nad njihovim radom gotovo i nema -  korisnici su uglavnom ostavljeni na milost i nemilost onih o kojima ovise... 

- Kad god prođem pokraj tog doma, a prođem vrlo često jer mi je blizu, jeza me uhvati. Teško mi je, jako mi je teško. Nikakvo pitanje nismo postavljali, bilo je hitno, znači doslovce hitno. I oni su bili jedan od rijetkih domova koji ga je mogao primiti odmah. Jer na dom se čeka.

Tako počinje priča žene čiji je otac u svojim posljednjim danima prošao "torturu" u jednom privatnom domu za starije osobe. Zvat ćemo je Klara.

- Ništa nismo znali. Guglali smo. Ni na kraj pameti nije nam bilo da ćemo morati nekoga tako brzo smjestiti u dom. Kad nam je doktorica rekla da o tom razmišljamo, krenuli smo, a kad smo dobili informaciju da drugi dan tata mora u dom, tada smo stvarno trebali nešto na brzinu, sjeća se Klara.

Ondje je trebao ostati nekoliko tjedana, da se oporavi od bolesti, da stane na noge. No čovjeku u kasnim sedamdesetim bilo je sve lošije.

- Cimer u sobi znao je reći da slabo jede, gotovo ništa, da ga nitko ne hrani jer on ne jede, da se ne može pridići, više se nije mogao... Kad bismo rekli pa daj traži, pitaj, zovi, on bi odgovorio ne, ne, bojao se. Možda su ga zastrašili, možda su mu nešto rekli, tako da se on bojao da mi nekoga zovemo, govori Klara.

- Stolić koji je dobio za jelo bio je pokvaren otpočetka. I kad god bi se tata pokušao dići, jesti, sve jelo prolilo bi se njemu u krilo. Ja sam za taj stolić rekla jedan dan, pa drugi, pa treći... pa treba šaraf, pa bude... Na kraju sam ga ljutito iznijela i iz druge sobe uzela stolić koji je bio slobodan, da bih za dva dana opet našla stari stolić na kojem on nije mogao jesti, s kojeg mu je jelo klizilo, očajna je Klara.

Uvjeti u domu nisu bili kakvi su trebali biti. Umjesto vrhunske medicinske njege, korisnici su dobivali - zanemarivanje.

- Tata se žalio na jake bolove. Nisam sigurna koliko su mu davali lijekove kako je bilo propisano, iako su dobili sve papire.

- Najgora stvar bila je kad ga je boljelo i kad me medicinski brat pitao imam li čašu u torbi. Znači, molila sam ga da tati da lijek protiv bolova jer ga je jako boljelo, nije mogao ni gledati ni razgovarati, i onda smo čekali da on donese čašu vode i lijek. Donio je lijekove bez vode i onda je mene pitao imam li čašu možda. Mislim, ja ne nosim čašu u torbi, ogorčena je Klara.

Medicinskih sestara, tehničara i njegovatelja bilo je premalo, primjećuje naša sugovornica. Taj dom, nažalost, po tome nije iznimka.

- U posljednje vrijeme primjećujemo velik problem s brojem medicinskog osoblja, znači nedostaje i medicinskih sestara i njegovatelja, i to u tolikoj mjeri da itekako može utjecati na prava osoba koje u domu žive ili su onamo smještene, naglasila je Lora Vidović, pučka pravobraniteljica.

- Vezano za ove naše društvene domove, ljudi su prije svega, svi imaju zaposlen stručni kadar - od socijalnih radnika, medicinskih sestara, viših medicinskih sestara, sve ostale pomoćne djelatnosti stručno su pokrivene. U privatnim domovima najčešće nije tako, govori Biserka Budigan, zamjenica predsjednice Matice umirovljenika Hrvatske.

- Dakle, liječnika nema, fizioterapeuta nema, a sve je to bilo obećano da će biti barem jednom tjedno. Tatu liječnik uopće nije pregledao. Ni fizioterapeut. Osim našeg, naglašava Klara, kći bivšeg korisnika privatnog doma za starije.

A na prvom sastanku jamčili su im sjajnu, vrhunsku uslugu. I to je bio jedini put da je Klara vidjela vlasnicu doma. Pretpostavlja i zašto...

- Morali smo potpisati zadužnicu koja je iznosila oko 10 tisuća kuna i to je trebalo biti ovjereno kod javnog bilježnika, govori Klara.

- Nakon tjedan dana vidjeli smo da se to nama ništa ne sviđa, no vi ne možete otići samo tako. Vi potpišete na tri mjeseca. Znači, tri mjeseca tata ondje mora ostati. Znači, ja i sestra smo potpisale da će tata ostati tri mjeseca. Ako mi tatu vadimo van, mi njima plaćamo tri mjeseca, rezignirana je Klara.

Takvih slučajeva vjerojatno bi bilo znatno manje da se domove sustavno nadzire. Inspektora je nekoliko, a domova na stotine.

Klarin otac nakon dva tjedna u domu ponovno završava u bolnici. Umro je tjedan dana poslije.

Ovo nije samo priča pojedinca, ovo je sustavni problem države koja svaki dan ima sve više starih i nemoćnih osoba.

- Trebaš se upisati, dakle, trebaš se staviti kao potencijalni korisnik na listu čekanja. Čekanje za gradske domove prosječno traje 10 godina, kaže Biserka Budigam, zamjenica predsjednice Matice umirovljenika Hrvatske.

- Danas možete dobiti bolovanje za njegu bolesnog djeteta, ali ne možete ga dobiti za njegu, skrb i brigu o svom ostarjelom i onemoćalom roditelju. I tu je prostor za puno veći napredak, za puno bolja rješenja kojima bi se omogućilo da mjesto u domu imaju oni koji to zaista žele, a ne oni koji nemaju drugog izbora, istaknula je Lora Vidović, pučka pravobraniteljica.

- Mislim da treba organizirati više izvaninstitucionalne skrbi, možda kućne posjete nekim bolesnicima pa se ne bi  smještali u tolikom broju u dom, odnosno ne bi privatni domovi imali toliko stacionara koji su doista za one vrlo, vrlo teško bolesne, naglasila je Budigam.

A i Klara i njezina obitelj posve bi drukčije učinili kada bi mogli ispočetka...