12. prosinca 1861. - rođen Janko Leskovar

Nevelikim opusom od 10-ak novela i dva kraća romana, napisana u 15-ak godina spisateljskog rada, Janko Leskovar otvara novo poglavlje u hrvatskoj književnosti, onu njezinu važnu dionicu u kojoj se otima uskoj, provincijalnoj zaokupljenosti sobom i, tematski i izražajno, pridružuje se aktualnoj problematici europske književnosti.

Iako po godinama pripada naraštaju Starih - rodio se 12. prosinca 1861. u Valentinovu - Mladi su ga pripadnici Moderne spontano prihvatili. Do 1891., kada je u Vijencu objavio prvu pripovijest Misao na vječnost, Leskovarov život kretao se gotovo ugaženom stazom nadarenog seoskog momka koji se posvećuje učiteljskom zvanju.

Nakon stjecanja niže naobrazbe u Pregradi, Zagrebu i Karlovcu, završio je Preparandiju u Zagrebu, a potom 30-ak godina službuje kao učitelj i školski nadzornik u Slavoniji i Hrvatskom zagorju. Misao na vječnost i njezin glavni lik Đuro Martić, programatski lik Leskovarove proze, naišli su na golemo zanimanje i pohvalu kritičara, sitih zastarjele realističke proze.

Leskovarovo djelo: pripovijesti Katastrofa, Poslije nesreće i Jesenski cvijeci, te romani Propali dvori i Sjene ljubavi slike su tragičnih sudbina glavnih junaka koje autor opisuje u trenutku kada su se našli pred ostvarenjem idealne ljubavi, ali u tome ne uspijevaju zbog vlastitih psihičkih opterećenja.

Uzrok je tome njihov odnos prema životu, pasivan, kontemplativan, mlak. Osim možda u pripovijesti Katastrofa, gdje junaka i njegovu obitelj upropašćuje siromaštvo. Leskovarovi su likovi bez društvenih odrednica. Slabi i neodlučni, opterećeni prošlošću koja je kod Leskovara ujedno vječnost, pred bolešću, smrću, grižnjom savjesti zbog učinjenoga, doživljajem ljubavi koji u sebi nosi nesklad i sukob. Leskovarovi junaci odišu suptilnošću modernog intelektualca.

Tekst je nabijen snažnim unutarnjim emocionalnim preispitivanjem, intelektualističkim raščlanjivanjem vlastite osobe. Leskovarova radnja svedena je na bitno, ali je to bitno produbljeno.

Od 1905. Leskovar više nije objavljivao, a vjerojatno ni pisao, očito iscrpivši svoje književno traganje za biti egzistencijalne opstojnosti. U autobiografskim zapisima, nastalima 1944., autor je to obrazložio: Prestao sam pisati. Time bih mogao završiti jer ono što se dalje događalo u mome životu nema udjela na moj književni rad. Umro je 4. veljače 1949. godine.