"Snimka tučnjave djevojaka je objavljena iz najmanje dva razloga"

Mjesto: Slavonski Brod. Četiri djevojke - navodno ispred noćnog kluba, vika, čupanje kose, lete šake. Opis je to scene koja se može vidjeti  u videu jednostavnog naslova "Žene se tuku 1412020" koji je, bez detaljnijeg opisa, objavio lokalni portal SBonline na YouTubeu, nakon čega je snimka završila u nekolicini drugih medija. Snimatelj amater zabilježio je i podsmjeh i navijanje promatrača. Na snimci se ne vidi da je djevojke itko pokušao zaustaviti. Po pisanju portala sve se odigralo u subotu u kasnim večernjim satima ispred noćnog kluba u ulici Ivana pl. Zajca. Od brodsko-posavske policije doznajemo da je incident prijavljen, čin na koji potiču i ostale građane u slučaju da postanu svjedoci ovakvih događaja.

Dojavu o remećenju javnog reda i mira tučnjavom u kojem su sudionice ženske osobe u policijskoj postaji Slavonski Brod primili su 12. siječnja u 4.20 sati. Detalje incidenta, što ga je izazvalo, ne otkrivaju.  Nastavljaju, kažu nam, utvrđivati činjenice i okolnosti.

- Inače, u prošloj i ovoj godini, u Slavonskom Brodu nemamo evidentiranih sličnih događaja tučnjave ženskih osoba, dodaju. Građanima poručuju da, ako svjedoče ovakvim slučajevima, odmah pozovu policiju na broj telefona 192.

Što, prema njenom iskustvu, najčešće izaziva ovakve incidente među djevojkama, pitali smo psihologinju i pedagoginju prof.dr.sc. Dubravku Miljković.

- Ono što i inače uzrokuje sukobe među ljudima: različite vrijednosti, različiti interesi, povrijeđeni osjećaji, npr. ljubomora i zavist. Kad se tome dodaju alkohol i "navijači", dobijemo to što smo dobili: filmić.

Zamislimo scenu: roditelj je na poslu, na portalima ugleda svoju kćer kako se tuče ispred noćnog kluba, što mu je činiti prije i po dolasku kući? Kako postupiti prema djetetu u ovom slučaju?

- Po dolasku kući roditelji bi se trebali ispričati djetetu zato jer nisu više vremena i energije ulagali u njegov odgoj onda kad im je za to bilo vrijeme. I trebali bi preporučiti djetetu da takav propust ne napravi sa svojim potomkom.  Epidemija popustljivog odgoja dovela je do tog da su danas mladi prilično razmaženi, bez samokontrole, psihološki neotporni, ne znaju se nositi s problemima i frustracijama pa postaju agresivni kad isti čas ne dobiju ono što žele, odgovara Miljković.

Kako komentirati promatrače koji ne razdvajaju, nego čak, može se reći, potiču djevojke navijanjem i podsmijehom?

- Da promatrača nema, možda do tučnjave ne bi ni došlo. Sve je to sastavni dio igrokaza. A što je broj promatrača veći, manja je vjerojatnost da će netko pokušati borce razdvojiti, kaže Miljković.

Ne smatra da ovakve incidente treba prijavljivati policiji.

- Ma dajte, policija ima posla s dilerima droge i drugim kriminalcima! Ali ako je netko ozbiljno povrijeđen, onda to nužno moraju prijavili liječnici koji će ga "krpati", dodaje.

Objava snimke - "poniženje i zabava"

- Snimka je objavljenja iz najmanje dva razloga - da se ponizi sudionice i da se zabavi publika. Smatram da mediji ne bi svojim daljnjem objavljivanjem takvih video zapisa povećavati vidljivost takvih snimki, kaže nam klinička psihologinja dr.sc. Anita Lauri Korajlija s Odsjeka za psihologiju na Filozofskom fakultetu.

- Ako je objavljen kako bi se sudionice ponizile onda svako daljnje širenje takvih sadržaja može imati dalekosežne negativne posljedice. Djevojke su sudjelovale u nečem s čime, u nekom trenutku, neće biti ponosne. Uključena je policija nadam se, socijalne službe ako se radi o maloljetnim djevojkama, obitelj, prijatelji. Nema potrebe da se u to uključi i javnost svojim komentarima, dio kojih sigurno neće biti dobronamjeran i mogu dovesti do daljnje psihičke uznemirenosti i patnje kod djevojaka, pojašnjava u razgovoru za portal HRT-a.

Ako je video objavljen iz zabave, pita se - je li to vid zabave koji mediji žele podržavati?

- Mediji bi trebali imati društvenu odgovornost prema vrijednostima koje promoviraju i poslati jasnu osudu oba događaja - tučnjave ispred kluba i objave snimke i ponašanja svih aktera, "publike", snimatelja..., nastavlja.



Digitalni trag budućih zaposlenika

Na pitanje što misli o objavi ovakvih snimki od strane anonimnih snimatelja, ali i medija, ako se uzme u obzir da je riječ o mladim ljudima koji će se jednog dana zaposliti, biti dijelom tržišta rada, odgovara da medijska pismenost u našem društvu nije dovoljno razvijena ni tako da korisnici imaju kritički odnos prema objavljenim sadržajima, ni u znanju o tome da takvi sadržaji ostaju zauvijek u "internetskim bespućima".

- Čak ako se snimka i pobriše s platforme Youtube, netko ju je već sigurno skinuo i dijeli je na drugačiji način. Neki poslodavci već i sada provjeravaju "digitalni trag" koji budući zaposlenici imaju, a to će sigurno biti još izraženije u budućnosti. Možemo se pitati koliko je to ispravno i korektno, ali to je tu. I važno je da, posebno mladi, vode računa o tome što i na koji način rade na internetu, jednako kao i u svakodnevnom životu, upozorava.

Pomoć umjesto ismijavanja



Smatra da je mladim djevojkama na snimci sigurno potrebna stručna pomoć i podrška, bez obzira što razlozi svađe i tuče bili. Agresivno ponašanje nikad nije prihvatljivo i uvijek je znak uznemirenosti i emocionalnih poteškoća koje
osoba ima, kaže.

- Pa umjesto da ih osuđujemo i ismijavamo im se, najbolje bi bilo da vidimo kako im se može pomoći i što mi kao društvo možemo učiniti da obje vrste ponašanja, agresivne tuče i objavljivanje na internetu, budu što rjeđe, zaključuje Anita Lauri Korajlija.

Prof.dr.sc. Dubravka Miljković smatra da nema potrebe ovakvu situaciju gledati dramatično.
- Eto, primjerice, da vi danas naiđete na sličnu snimku neke tuče od prije deset godina i među sudionicima ili sudionicama prepoznate (a što je malo vjerojatno!) svoju prijateljicu, zaposlenicu ili ministricu, što biste pomislili? Nadam se ništa. Inače, već je sad na webu više sadržaja koje smo sami o sebi stavili i kojih ćemo se za deset godina sramiti, više nego onih koje su o nama stavili  drugi, komentira i dodaje: "Današnja generacija mladih umrežena je od rođenja. Znaju da već izlaskom iz kuće gube svoju privatnost.  Zato treba  imati na umu i to da se nekad sve to radi dogovorno, iz fore, za bildanje statusa".

Na pitanje ima li iz svog iskustva još primjera ovakvog ponašanja i kako se to u praksi rješava, kaže:
- Znam kako se rješavalo u vrijeme kad smo se tukli neometani od „paparazza“.  Da smo imali mobitele, sigurno bi snimali. Ovako smo mogli samo prepričavati. Doduše, ne i roditeljima jer su njihove reakcije bile nepredvidljive: od toga da odu u posjet roditeljima „druge strane“ do toga da ti zabrane izlaske – dok se ne naučiš „ponašati kako treba“. Kad bi do tučnjave došlo na školskom teritoriju, zaraćene bi strane dobile odgojnu prodiku, morali su se ispričati jedni drugima, pružiti si ruke u znak pomirbe, nekad i odraditi radionicu o rješavanju konflikata. To se uvijek pokazuje kao jako korisno, zaključuje.