Labirint: Hrvatska zemlja duboke apatije

Hrvatska je zemlja duboke apatije. Za takvo stanje političari okrivljuju medije, jer navodno pišu samo o lošem, ali uzroci su dublji i sežu u poslijeratne godine, kada je velika očekivanja zamijenilo razočaranje. Kada smo postali -društvo nejednakosti i nesigurnosti.

- Strah me je da ne ostanem bez posla jednog dana da mi ne donesu samo ugovor i kažu Vi danas više ne radite, kako ću ja dalje, kako ću ja otplaćivati taj kredit, kako će moja djeca jer to sve ostaje njima.

- Kao i svi kad sam završavala fakultet, mislila sam da završetak znači i pronalaženje posla s nekom normalnom plaćom osamostaljenje.

- Izgubila sam zdravlje jer nakon toga sam oboljela. Meni je posao bio jedan veliki segment života. Ja sam svoj posao voljela i de facto sam prestala raditi preko noći.

Ovo su priče ljudi koji žive u strahu od otkaza, ljudi bez posla, ljudi koji ne žele živjeti u zemlji u kojoj se ne poštuju zakoni. Ali sve to vraća nas na početak.

- Tu groznu privatizaciju koja je provedena kod nas na taj kriminalan način, more ljudi koji su ostajali bez posla, državne intervencije koje su krive. Privreda se nije podigla, proizvodnja se nije podigla, naprosto krivi poslovni potezi  koji su onda doveli i do pasivnosti sindikata, istaknula je prof. dr.sc. Dinka Čorkalo Biruški, Filozofski fakultet u Zagrebu.

Kriminalna privatizacija stvorila je temelje za kasniju pljačku širih razmjera, putem nje zemljom su zagospodarili sitni trgovci, mešetari, profiteri i kriminalci. Oni drugi rijetko bi se javno pobunili.  A u državu se razočarao i jedan od onih koji ju je stvarao.

- Tražim da dobijem darovnicu i tražim obnovu. Kuća nema prozora. Dobili su svi i ćoravi i sakati, i prozore i vrata, govori Marijan Marković.

Branitelj Marijan Marković godinama je sa svojom majkom čekao obnovu kuće.

- Mogao sam ja odglumiti. Mene su čak pozivali neki na mućku, ali ja nisam htio. Htio sam časno, kao čovjek da dobijem prava što me sljeduju. Pozivan sam bio da odglumim da imam PTSP, sjeća se Marijan.

Danas se pridružio rijeci razočaranih, onih koji su napustili Hrvatsku. Iz Gračaca je otišao živjeti u Njemačku. 

- Nije mi žao što smo dobili Hrvatsku, ali kad bi ponovo bilo rata nikad više ne bi uzeo pušku. Nikada, niti bi dao kome svome. Nikada, nikada, nema šanse da bi išao za bilo koga, rekao je Marijan.

Mi smo puno puta vidjeli da se protiv ljudi koji su optuženi za vrlo jasno klijentelističko, nepotističko i  politički polukriminalno ponašanje, nije dogodilo ništa nego su prebačeni na neke druge funkcije iz npr. Vlade u Sabor i slično i to su primjeri koji ljude strašno demotiviraju, ističe  Čorkalo Biruški.

Političari sa sumnjivim diplomama, korupcija, namještanje poslova na kojima pojedinci zgrću milijune. Sve to postalo je prihvatljivo ponašanje. A posljedice su tu. 

- Svjesni ste da radite za 3 tisuće kuna posao gdje radite šest dana u tjednu i ne znate kada ćete biti slobodni. Dolazite kući i vi niste ni za što. Ja sam znala sjediti, a da mi  spontano suze idu. Ne plačem, ali sam u suzama do brade, osjećam se jadno, govori radnica.

-  Gospođa koja radi 9, 12 ili ne znam koliko sati za malu plaću i mora cijelo vrijeme stajati na blagajni. To je za ozbiljnu sindikalnu borbu za radnička prava i ozbiljnu solidarnosti civilnog društva, naglašava Čorkalo Biruški.

- Neki su se maknuli i rekli „ne želim za mizernu plaću biti potlačen, biti ispod razine dostojanstva. Kada se to pojavi u čovjeku, to je pitanje hrabrosti, a hrabrosti u našem društvu ima jako malo, ima premalo. Premalo hrabrosti ima i  premalo ima vjere da zaslužujemo dostojanstveni rad da zaslužujemo dostojanstvenu plaću, naglašava Milan Košuta dr.med. Psihijatar-psihoterapeut.

- Hrabrosti ima premalo iz različitih vrsta strahova, da će izgubiti posao, iz straha da neće biti prihvaćeni, da će ih prokazati, odbaciti, govori Košuta.

Kapitalizam je zapravo kultura straha, njegovanje straha da neće biti dobro, naglašava.

Dovoljno je da izađete na ulicu i da vidite jednog čovjeka kako prebire po smeću i da to izazove u vama strah da ćete možda vi biti taj koji će kopati po kontejnerima, ističe Košuta.

Bojeći se za budućnost, ucijenjenih egzistencija postajemo taoci vlastitih i nametnutih strahova. 

- Strah je fantastičan način kako ljude držati u pokornosti.  I kada politika šalje poruke straha ili šalje poruke prijetnje ili proizvodi prijetnju od drugog i drugačijega, od migrantske krize od neprijatelja od političkih protivnika od bilo kog. Ta politika ujedno šalje poruku o rješenju, a to rješenje za vaše strahove smo mi, naglašava Čorkalo Biruški.

- Uvijek se nađe neka grupa i zaplašite čovjeka da bi lakše vladali, govori Košuta.

A dok su političari stvarali atmosferu u kojoj će lakše vladati, postali smo društvo velikih nejednakosti, siromaštva, podjela, društvo s ozbiljno poremećenim sustavom vrijednosti.

- Ja smatram da vlada nevjerica da se ljudi mogu izboriti za neko dobro, rekao je Košuta.

- Mi kao građani smo se naprosto pasivizirali. Ja volim reći da svatko u svom šoru, svako u svom poslu mora imati taj element odgovornosti koji neće biti samo za njega i njegovu okolinu nego slati jasnu poruku da je to standard. Mi se iznenađujemo kad vidimo da netko radi svoj posao, naglašava Čorkalo Biruški.

- Mi smo ljudi koji vole onako malo ogovarati tiho na kavi, ali nismo tako građeni da izađemo na ulicu, naglašava Košuta.

- Ako je čovjek u socijalizmu imao jezik za zubima, ako nije rekao ništa protiv Tita, taj je imao miran život, taj je imao dobru plaću, dobru mirovinu, taj je imao sigurnost.  Dakle, govorim o ljudima koji su šutjeli, koji su bili tiho. Možda je i to razlog zašto smo i dalje tiho, zaključuje Košuta.

- Mi još uvijek nemamo kao društvo jasne ciljeve, osim što znamo da politička elita želi ostati na vlasti, naglašava Čorkalo Biruški.

- Temelj politike i temelj kapitalizma je strah da su ljudi u vječitom strahu. To ne odgovara nikome da je čovjek bez straha, da je autentičan, govori Košuta.

- Volim reći da ljudi imaju pravo na strah, ali isto tako imaju pravo uzeti si slobodu. Sloboda je naše pravo, zaključila je  Čorkalo Biruški.

Neki su od ove države puno očekivali, neki se u nju duboko razočarali, neki s njom profitirali, a neki kapitulirali. A sloboda je uvijek opcija - sloboda biranja, sloboda nepristajanja, otpora i mijenjanja.