Umro Ivan Broz

Na današnji dan 1893. umro je Ivan Broz, hrvatski jezikoslovac i književni povjesničar.
Rođen je u Klanjcu 1852. U Innsbrucku je počeo studij teologije, no napustio ga je te na novootvorenome Hrvatskome sveučilištu u Zagrebu početo studirati hrvatski jezik, povijest i zemljopis. Bio je namjesni učitelj u Zagrebu, te učitelj u gimnazijama u Osijeku, Požegi i Zagrebu. Doktorirao je 1888. te otišao na studijsko putovanje u Hercegovinu i južnohrvatske krajeve, kada se i razbolio, što je bilo uzrokom njegove prerane smrti.
Godine 1885. u Matici hrvatskoj izabran je za urednika "Hrvatskih narodnih pjesama". U svojim Crticama iz hrvatske književnosti (I.- II.), Broz je prikazao najstarije hrvatske, srpske i bošnjačke jezične i književne spomenike. Autor je studije o hrvatskome imperativu te više purističkih članaka (Filologičke sitnice). Godine 1889. povjerena mu je izradba pravopisnoga priručnika hrvatskoga jezika.
Ivan Broz je 1892. objelodanio svoje najvažnije djelo, Hrvatski pravopis, koji je, u Boranićevoj redakciji, izlazio do 1916. Taj je pravopis temeljen na Karadžić-Daničićevoj pravopisnoj koncepciji, no oblikovan je ponajviše po uzoru na pravopisno djelo hrvatskoga filologa i pravaškog političara Marcela Kušara.
Kao najumjereniji filolog među tzv. hrvatskim vukovcima, Broz je ostavio dubokoga traga u konačnoj standardizaciji hrvatskoga jezika: zahvaljujući njemu, Hrvate nije zadesilo pravopisno dvojstvo koje je prijetilo uvedbom fonološki koncipiranoga pravopisa u Dalmaciji i Bosni (priručnik Frane Vuletića). Usvajanjem nekih propisa iz pravopisnoga standarda Zagrebačke škole (rastavljeni futur, pisanje stranih imena kao u izvorniku, izbjegavanje asimilacije po zvučnosti u više slučajeva (podcijeniti, odčepiti,..), morfonološki oblici u više slučajeva (mladac/mladci,..)) osigurao je i kontinuitet ponajviše sa starijom (poglavito Dubrovačkom) hrvatskom pravopisnom tradicijom, i ostvario bezbolni prijelaz na konačni oblik pravopisa ne izazvavši prosvjede koji su pratili jezične zahvate njegova suvremenika Tome Maretića, potaknute uglavnom jezičnopovijesnim nihilizmom potonjega spram hrvatske književne i jezične baštine.