Đuro sam na svijetu

U Poveliću pokraj Križevaca živi Đuro Milaković. Ima 82 godine i neprestano se bori sa životom. Ženio se triput, izgubio djecu, a onda mu je i munja pogodila kuću.

Živio je, kaže, na kraju sela. Upoznao je Anu, stariju gospođu, kupio od nje zemljište i doselio se. Kupio je, šali se, "i babu i kuću".

No, Ana je umrla prije godinu dana pa je ostao sam. Po treći put.

- Dvoje djece mi je umrlo, sinu se prevrnuo traktor i poginuo je. Ja sam se ženio drugi put, imao sam kćer, ona je otišla s materom, išli smo u Njemačku pa se razišli - govori nam Đuro.

Dan mu prolazi sporo. I mučno.

- Sjedim, ležim, premišljam dokle ću i kako ću... - kaže.

Susjeda nema - neki su umrli, drugi otišli... A on nema nikoga. Dogodi se, kaže, da danima nikoga ne vidi. Poštar dolazi ponedjeljkom, srijedom i petkom pa ga rado dočeka. Jer s njim progovori koju riječ. Đuru smo nsimali prije epidemije koronavirusa, možemo zamisliti da je situacija sada još teža.

- Imam peseka, s njim divanim kada mu dajem jesti - kaže.

I kao da samoća, siromaštvo i starost nisu dovoljan životni izazov za ovog 82-godišnjaka, njegovu ionako trošnu kuću nedavno je pogodio grom i srušio cijeli zid. Htio bi ga popraviti, ali ne može sam, a ni nema koga moliti za pomoć.

Ni zdravlje ga ne služi najbolje. Pokazuje nam dvije vrećice lijekova. Snalazi se, kaže, zna što i kada treba piti. Muči ga žuč, kaže, trebao je već i na operaciju otići.

Nekad se bavio kolarijom, izrađivao kola, kotače... Danas to nikome ne treba, kaže. Mirovine nema, dobiva socijalnu pomoć u iznosu od 920 kuna i od toga živi. Kuha si sam. Pitamo ga što i odgovara:

- Makarone, krumpir i tako...

Đuro Milaković nema nikoga. I to mu pada najteže. Jer je sam.

Za Božić je nabavio mobitel. Mislio je da će se možda povezati sa svijetom. Ali ga nitko nikad nije nazvao.

Đuro Milaković živi na adresi Povelić 48.